Kad sam prije dvije godine bio u Saint Louisu, nazvao me Muhammed efendija i rekao da me pred džamijom čeka jedan čovjek zbog rukje. Stigoh pred džamiju pa me taj čovjek poveze svojoj kući. Nakon kratkog upoznavanja, odlučih da mužu i ženi učim rukju. Prije rukje moj me domaćin upita treba li mi šta, a ja odgovorih: “Meni ne treba, ali vi morate uzeti abdest.” Čovjek me začuđeno pogleda i upita: “Zašto mi to nisi rekao pred džamijom, nemamo mi to ovdje!” Ovaj tragikomični događaj desio se hfz. Fuadu Seferagiću.
Nedavno sam na jednom portalu koji govori o periodu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka pročitao jedan tekst u kojem se u najljepšem kontekstu govori o periodu Titove Jugoslavije. Sigurno ste u svom životu sreli malo starije Bošnjake koji sa sjetom i nostalgijom pričaju o tom periodu, kako oni kažu, kada se lijepo živjelo, kada te niko nije dirao, moglo se raditi, slobodno putovati… kada je vladalo bratstvo i jedinstvo, kada je bila sloga među narodima i kada se nije gledalo ko je koje vjere ili nacije…
E, baš u ovom zadnjem dijelu: “…i kada se nije gledalo ko je koje vjere ili nacije”, nalazi se najveći problem (među mnoštvom drugih) koji se najviše obio od glavu bošnjačkom – muslimanskom narodu, problem koji mnogi jugonostalgičari ne mogu ili neće da vide. Tito i njegovi komunisti uradili su sve kako bi muslimanski puk odvojili od njegovog bića, identiteta i vjere – i umnogome su u tome i uspjeli, tako da sad imamo primjer koji smo naveli na početku ovog teksta da jedan Bošnjak ne samo da ne zna kako se uzima abdest već uopće ne zna ni šta je to.
Čovjek nije mogao zamisliti da se, prije Prvog ili Drugog svjetskog rata, jedna muslimanka uda za nemuslimana, ali u periodu Titove vladavine to je postala uobičajena pojava, jer su generacije i generacije odrastale u tom bezbožničkom sistemu, koji je sve radio, od škola, medija, javnog života, da vjeru predstavi kao nešto zaostalo i nepoželjno. I ovo je, nažalost, najviše urodilo plodom kod bošnjačkog naroda, tako da su prava rijetkost bili oni koji su klanjali i išli u džamije. To je bilo izraženo u tolikoj mjeri da se prenosi da je jedan njemački novinar, prilikom posjete Sarajevu osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je vidio da samo pojedini starci odlaze u džamiju, zapisao da je islam u fazi odumiranja na ovim prostorima.
Imajući u vidu navedeno, ne treba da nas čudi što se danas mogu naći mnogi Bošnjaci koji, u nedostatku svog identiteta, čine sve kako bi oponašali druge narode, njihove običaje i manire. Danas je sasvim uobičajeno i normalno da Bošnjaci piju alkohol, pune kafiće i diskoteke, da omladina (ali i stariji) stupaju u vanbračne ljubavne veze, da bošnjačke djevojke polugole hodaju gradovima i selima, da se mladi i stari Bošnjaci pod šatorima na koridi na Čevljanovićima, bez imalo stida, slikaju sa polugolim plesačicama i gomilom alkohola. Nije čudo ni kada po ulicama bosanskih gradova u Noći vještica (Halloween), bošnjačka omladina, imitirajući sve što dolazi sa Zapada, izlazi u maskama raznih vještica, čarobnjaka i drugih spodoba, a da ne govorimo da veliki broj Bošnjaka dočekuje Novu godinu kao nešto najsvetije u svom životu i da jedva čekaju da se provesele u toj “najluđoj noći”, mada taj datum (31. decembar / 1. januar) nema nikakve važnosti kod muslimana i u islamu.
Lista bi, zaista, bila duga kada bismo nastavili nabrajati koliko je Titova vladavina utjecala na generacije Bošnjaka koji su živjeli u njegovoj državi i na generacije koje su oni izrodili, a koji nisu mogli naučiti nešto o svojoj vjeri i svom identitetu, jer im niko ni roditelje tome nije podučio. Najkraće rečeno, jedan dio Bošnjaka ni po čemu se ne razlikuju od kršćana osim po tome što ne jedu svinjetinu.
________________________________
U onoj predaji o njemačkom novinaru dalje se kaže da je on ponovo posjetio Sarajevo, ali ovaj put poslije ovog zadnjeg rata i da se zaprepastio kada je vidio koliko naroda ide u džamiju, a pogotovo omladine. Jedna od malobrojnih pozitivnih stvari koje su se desile poslije ovog rata jeste da su se mnogi Bošnjaci osvijestili i da su uvidjeli da smo samo mi vjerovali u parolu bratstva i jedinstva i da su nas drugi ubijali i progonili samo zato što imamo muslimanska imena. Uzvišeni Allah se smilovao mnogima i oni su se vratili Pravom putu na kojem odgajaju i svoju djecu.
Međutim, moramo biti svjesni da su mnogi od nas bili na onoj strani gdje se danas nalaze mnogi Bošnjaci, i da nije bilo harama a da nam nisu bili strani, i da nas je samo Allahova milost spasila da ne preselimo na putu koji garantuje žestoku patnju u džehennemskoj vatri. Zato moramo biti blagi prema tim ljudima i na najljepši način i mudro im pokušati pokazati ljepote islama, ukazati im na zablude u kojima žive, i upućivati dove Uzvišenom Allahu da im otvori prsa prema islamu, kako bi mogli osjetiti istinsku sreću na ovom svijetu i kako bi bili od spašenih u Danu kada Uzvišeni Allah ponovo proživi ljude iz njihovih kabura kako bi im sudio za djela koja su uradili na ovom svijetu.
