Sažetak: Stvaranje produktivne klime za nauku zahtijeva neke fundamentalne preinake u radu univerziteta u muslimanskom svijetu. Na primjer, to će zahtijevati reviziju i reformu kurikuluma i pedagogije u muslimanskom svijetu na način koji će crpiti saznanja iz najbolje prakse (naročito obrazovanje utemeljeno na istraživačkoj metodi učenja); poticanje širokog, holističkog i liberalnog obrazovanja; širi multidisciplinarni način razmišljanja; veću autonomiju i efikasnu pedagošku obuku nastavnog osoblja; preusmjeravanje prema onome što ima veći značaj i služenje društvu; zastupanje politike nulte tolerancije prema plagijatima, akademskim prevarama, i krivim poticajima; poduzimanje aktivnosti za rješavanje ključnog problema koji se tiče jezika na kojem se održaje nastava; te angažiranje naučnih akademija, vijeća „nauka u djelu“, i nevladinih tijela kako bi formirali uzore koji će inspirirati mlađe generacije, a posebno žene, da odaberu naučne karijere.
Relevantna i prijemčiva nauka
Do nedavno je bilo raspostranjeno mišljenje, a ponekada zasnovano na temelju stvarnih podataka, kako nauka u muslimanskom svijetu (objavljeni istraživački radovi, registrirani patenti, citatiranje naučnika, itd.) u velikoj mjeri zaostaje za ostatkom svijeta.
Prikukupili smo bibliometrijske podatke o produkciji nauke za 20 zemalja OIC (i pet 'usporedivih' zemalja) u posljednje dvije decenije, 1996-2005 i 2006-2015 godine i otkrili zanimljive rezultate. Podaci pokazuju da su zemlje članice OIC publicirale više radova u posljednjih deset godina (2006. do 2015.) u odnosu na prethodno desetljeće (1996. do 2005.) te, pojedine upečatljivije zemalje, imaju veću stopu objavljenih radova u odnosu na druge zemlje na Zapadu koje se mogu porediti s njima. Međutim, kvaliteta je ono što je najvažnije, a to se procjenjuje omjerom citatiranja po članku. Radovi iz muslimanskih zemalja se manje citiraju što ukazuje na realno stanje da muslimanske zemlje proizvode istraživanja slabijeg kvaliteta od onoga kojeg proizvode njima usporedive zemalje. Osim toga, nedavno objavljena lista 100 najcitiranijih radova od strane prestižnog časopisa „Nature“ nije imala nijedan rad vodećih autora iz muslimanskog svijeta.
Iako se čini da su brojke poprilično prihvatljive i ohrabrujuće za neke, ali ne sve, zemlje muslimanskog svijeta, možda postoje načini da se djelomično objasni neuspjeh istraživača iz muslimanskog svijeta da budu citirani onoliko često koliko njihove kolege sa Zapada. Na primjer, plaćanje radova u časopisima visoke kvalitete, pristranost pri citiranju radova s 'nepoznatih' univerziteta, itd.
Želim podržati naučni rad.
Međutim, osim što su globalno konkurentna, naučna istraživanja koja se izvode u muslimanskom svijetu općenito, a na univerzitetima posebno, značajna su i prijemčiva njihovim društvima. Čini se da se mnogi univerziteti u muslimanskom svijetu bore u ispunjavanju dvojnih ciljeva. Kako biti i globalno konkurentni i lokalno relevantni jer jedan može, po definiciji, isključiti drugi.
Jedan pristup koji je usvojen od strane brojnih muslimanskih zemalja jeste dovođenje, u stvari gotovo preko noći, transplantiranje stranih univerziteta i zaduživanje istih da se bave najnaprednijim istraživanjima nadahnutim lokalnim problemima. Univerzitet za nauku i tehnologiju Kralj Abdullah (KAUST) u Saudijskoj Arabiji, Masdar Institut za nauku i tehnologiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, i nekoliko Američkih univerzitetskih kampusa u Gradu Obrazovanja u Dohi su odvažni eksperimenti da bi se postiglo samo ovo nešto malo uspjeha, iako se i dalje vijeća da li je ovo održivo na duge staze. Rukovođenje ovim je izuzetno skupo i stoga van domašaja za veliku većinu zemalja članica OIC. Mnogo skromniji, ali organski uzgojeni, pristupi stvaranju globalno konkurentnih, ali lokalno relevantnih istraživačkih programa može se vidjeti na Nacionalnom Univerzitetu za nauku i tehnologiju (NUST) na Aga Khan univerzitetu (AKU) u Pakistanu i Šarif univerzitetu za tehnologiju u Iranu.
Novoosnovani Univerzitet za informacijske tehnologije (ITU) u Lahoreu u Pakistanu predstavlja zanimljiv pokušaj da se replicira dobro uspostavljeni model na Zapadu. Inspiriran pedagoškim stilom i ekosistemskim pristupom Masačusets Instituta za tehnologiju (MIT) ITU nastoji usmjeriti svoje studente prema rješavanju stvarnih životnih problema bez, nadamo se, zaboravljanja obaveze uključivanja odgovarajuće doze teorijskog utemeljenja. Na primjer, on je pokrenuo Labaratoriju za inovacije za ublažavanje siromaštva (IPAL), kopirajući sličan organizacijski konstrukt na MIT-u koji uključuje studente u stvaranje i razvoj inovativnih rješenja za probleme u zajednici.
Izazovi, međutim, još uvijek postoje u pitanju odgovarajućeg angažman u društvu. U suštinskoj disciplini „nauke i tehnologije za društvo“, na primjer, postoji samo jedan univerzitet u cijelom muslimanskom svijetu, Univerzitet Malaya, koji nudi program koji je nastao kao rezultat česte borbe diplomiranih naučnika i inžinjera unutar muslimanskog svijeta da povežu znanost s društvom u cjelini.
Osnivanje univerziteta svjetske klase
Ali kako ćemo osnovati univerzitete koji mogu ostvariti ove visoke ciljeve? Jednostavan odgovor na ovo pitanje je da univerziteti moraju biti meritokrati koji upošljavaju najbolje nastavno osoblje i zadržavaju ga poticajima. Da bi to učinili, oni moraju osigurati pravo produktivno okruženje koje privlači takvo osoblje i drži ih u podstreku, energičnim, i angažiranim.
Veličina muslimanskog 'zlatnog doba' nauke nije proistekla iz činjenice da su tadašnji naučnici bili nekako bolji ljudi, već su živjeli u društvu koje je bilo otvoreno za racionalnost, ispitivanje i sumnjičavost, ali iznad svega, otvoreno za dostignuća. Magija ne dolazi od naučnika, već od društva.
Dakle, sva svrha obrazovanja i univerzitetskog poduzetništva ne smije biti da stvaranje uticaja i ranga, već formiranje društva koje cijeni sumnjičavost, racionalnost, radoznalost, i dostignuća.
Ali ako moramo formirati društvo koje ima sve vrijednosti, ovaj zadatak mora početi sa univerzitetima jer oni nisu samo mikrokosmos društva, već su, doslovno, i kolijevka koja inkubira i daje krila budućim naučnicima, inženjerima i građanima. Ukoliko naši univerziteti ne budu podržavali vrijednosti koje želimo za naše društvo, minimalna je šansa za stvaranje takvog društva.
Pretvaranje naših univerziteta u bastione meritokratije za društvo zahtijeva neke fundamentalne promjene. Ne mogu se oni samo smatrati odgovornim za postavljanje pravih ciljeva već im treba osigurati i slobodu da to učine, te pratiti i nagrađivati dobre stvari.
Nažalost, u posljednjih nekoliko godina, u jeku žurbe da se učini što više, oni koji kroje politiku su uspostavili poticaje, poticaje sa ponekada jako dobrom namjerom, a koji su doveli do značajne kolateralne štete. Mjerenje i nagrađivanje ljudi za objavljivanje radova u uticajnim časopisima i mjerenje konkurentnosti univerziteta samo poretkom na listi su dva primjera ciljeva koji su izopačili sistem.
Kvalitet i postignuća, a ne količina i besmisleni ciljevi treba da budu primarne vodilje koje usmjeravaju odlučivanje na našim univerzitetima.
Naši univerziteti moraju uposliti najbolje nastavno osoblje, finansirati ih da razviju naučnu karijeru, i osnažiti ih da dođu do novih saznanja i izvedu generacije inženjera koji će biti ispunjeni pravim vrijednostima a koji su sposobni preživjeti i uspjeti u složenom i veoma konkurentnom svijetu.
Zaključak
Visokoškolske ustanove egzistiraju u muslimanskom svijetu najmanje od 859. godine, kada je Fatima Al-Fihri osnovala u Fesu, u Maroku, ono što se ponekada smatra najstarijim univerzitetom na svijetu. I drugi centri za učenje i istraživanje su osnovani od Kordobe do Bagdada i Samarkanda. Međutim, nakon „Zlatnog doba“ nastupilo je dugo razdoblje dekadencije. Danas se, nakon velikih postkolonijalnih ulaganja u obrazovanje od strane mnogih zemalja, stiče dojam da univerziteti ne proizvode naučnike i znanja niti blizu razine koja se opravdano da očekivati.
Stvaranje produktivne klime za nauku zahtijeva neke fundamentalne preinake u radu univerziteta u muslimanskom svijetu. Na primjer, to će zahtijevati reviziju i reformu kurikuluma i pedagogije u muslimanskom svijetu na način koji će crpiti saznanja iz najbolje prakse (naročito obrazovanje utemeljeno na istraživačkoj metodi učenja); poticanje širokog, holističkog i liberalnog obrazovanja; širi multidisciplinarni način razmišljanja; veću autonomiju i efikasnu pedagošku obuku nastavnog osoblja; preusmjeravanje prema onome što ima veći značaj i služenje društvu; zastupanje politike nulte tolerancije prema plagijatima, akademskim prevarama, i krivim poticajima; poduzimanje aktivnosti za rješavanje ključnog problema koji se tiče jezika na kojem se održaje nastava; te angažiranje naučnih akademija, vijeća „nauka u djelu“, i nevladinih tijela kako bi formirali uzore koji će inspirirati mlađe generacije, a posebno žene, da odaberu naučne karijere.
Bez donošenja ovih teških odluka da se nauci da važno mjesto u muslimanskim društvima, san o preporodu nauke u muslimanskom svijetu će ostati samo san.
Prijevod: Sumeja Ljevaković-Subašić i Elvedin Subašić. Objavljeno u Novi Muallim (drugi dio teksta)
