Kada se prisjećamo velikih umova koji su ostavili trag u našoj historiji, prvo ime koje nam se nameće je Ivo Andrić, jer je nesporno bio najveći bosanskohercegovački književnik svih vremena, za šta je dobio i svjetsku potvrdu – Nobelovu nagradu za književnost. Andrić već 46 godina nije među nama, ali je i danas njegov samozatajni i kontraverzni život predmet brojnih polemika. Kako je svojstveno našem balkanskom mentalitetu da svoje ljude genijalnog uma, istinske vizionare, osporavamo i osuđujemo za neke životne odluke i opredjeljenja, minimizirajući i njihova djela i ličnost, tako ni Andrić nije bio pošteđen, pa se sklanjao od ljudi, bježao u samotništvo, naročito posljednjih godina života. Međutim, sjaj njegovih izvanrednih djela ništa nije moglo niti može potamniti, jer prave vrijednosti sijaju kao najfiniji izbrušeni dijamanti.
Andrić je rođen 9. oktobra 1892. u vezirskom gradu Travniku. Njegov otac Antun bio je sudski službenik, ali je preminuo od tuberkuloze kad su Ivi bile dvije godine, koji potom s majkom Katarinom seli prvo u Višegrad, a zatim u Sarajevo.
Završio je sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu, s najboljim uspjehom, zbog čega je dobio stipendiju HKD „Napredak“, te 1912. godine počeo studirati na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Studije je nastavio u Beču i Krakowu, ali ih je prekinuo početkom Prvog svjetskog rata. Tek 1923. godine završava studije na Filozofskom fakultetu u Grazu, a naredne, 1924., doktorira s temom „Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine“.
Buntovnik i diplomata
Andrić se već kao gimnazijalac protivio teroru tadašnje austrougarske vlasti, te se priključio „Mladoj Bosni“, tajnoj revolucionarnoj organizaciji mladih, koja je poznata po izvršenom atentatu na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. juna 1914. godine u Sarajevu. Taj događaj se smatra neposrednim povodom Prvog svjetskog rata. Ivo tada napušta studije u Krakowu i dolazi u Split, gdje ga policija hapsi i odvodi u tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine.
Poslije rata, Andrić počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu, nakon čega je, 1921. godine, postavljen za službenika u Generalnom konzulatu Kraljevine Jugoslavije u Bukureštu, sljedeće godine prelazi u Konzulat u Trstu, da bi početkom 1923. bio imenovan vicekonzulom u Grazu. U aprilu 1939. odlazi u Berlin kao ambasador Kraljevine Jugoslavije i tu dužnost obavlja dvije godine, do početka Drugog svjetskog rata, kada se vraća u Beograd. Mnogi su mu spočitavali saradnju s Trećim rajhom i Hitlerom, ali on je samo obavljao dužnost na koju ga je postavila njegova država, a da je bio zatečen dešavanjima u tadašnjoj Njemačkoj i da mu je zbog toga bilo vrlo teško, potvrđuju i stihovi koje je tada napisao:
Dolje, gdje ove riječi pišem
Okužen vazduh grudi steže
Odmora nema budno oko
Sputan živim i teško dišem
Sve me je manje, sve sam niže.
O tom periodu je malo i pisao i govorio, ali je jedne prilike, 1946. godine, kazao: “Nijemci i Njemačka! To je najveća muka moga života, slom koji može značiti u čovjekovoj sudbini ili prekretnicu ili smrt. To je problem od kojeg će bolovati Evropa još sto i pedeset godina. Pa ni tada ne vidim rješenje“.
Karijerist koji mijenja dres
Kao vječni zagovornik jedinstvene Jugoslavije, bio je i vijećnik Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a, održanog 26. aprila 1945. u Sarajevu, uoči samog kraja Drugog svjetskog rata. U prvim poslijeratnim godinama Andrić je bio proglašavan mekušcem, beskičmenjakom, bolesno ambicioznim i velikim karijeristom koji mijenja dres: od kraljevog diplomate do narodnog poslanika nove komunističke vlasti.
Andrićevo političko djelovanje je nesumnjivo bilo kontraverzno, ali je nesporna činjenica da je snagom svoga uma i visokom inteligencijom uvijek pronalazio najbolji način izlaska iz gotovo bezizlaznih situacija. U posthumno objavljenim dnevničkim zabilješkama naziva „Znakovi pored puta“, koje je zapisivao cijeloga života, objasnio je kroz svojevrsne savjete mnoge svoje postupke:
-Kad počnemo da se pitamo šta ćemo sa svojim životom, to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo njegovim nama nepoznatim ciljevima.
-Takav je život da čovjek često mora da se stidi onoga što je najljepše u njemu i da upravo to skriva od svijeta, pa i od onih koji su mu najbliži.
– Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živjeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osjećanja da me požale.
Godine 1950., izabran je za člana Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine, iako je tek 1954. postao član Komunističke partije Jugoslavije.
Milion dolara poklonio BiH
Uz zvuke sevdalinke “Kad ja pođoh na Bembašu”, švedski kralj Gustav VI uručio je Ivi Andriću nagradu Nobelovog komiteta Švedske akademije, 10. decembra 1961. godine, u Stockholmu, koja mu je dodijeljena „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom historije svoje zemlje“. Prilikom dodjele, govorom „O priči i pričanju“ Andrić se zahvalio za priznanje, rekavši, između ostalog:
– Zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umjetničko djelo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle dio sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom djelu? Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umjetničkih djela gledamo bilo kao na nijeme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umjetničkih djela čistiji i jasniji ako se ne miješa sa živim glasom njegovog stvaratelja. Takvo shvaćanje nije ni usamljeno ni novo, još Montesquieu je tvrdio da “pisci nisu dobri suci svojim djelima”. S divljenjem i razumijevanjem sam nekad pročitao Goetheovo načelo: “Umjetnikovo je stvarati, a ne govoriti!”.
Osvajanjem Nobelove nagrade Andrić je dobio i novčani iznos od milion dolara, koji je poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini, a u istu svrhu je poklonio i novčane iznose nagrada AVNOJ-a iz 1967. i Dvadesetsedmojulske iz 1970. godine.
Lakoća prevelikog bola
Iako je književnu karijeru počeo poezijom, objavivši prvu pjesmu „U sumrak“, 1911., u časopisu „Bosanska vila“, Andrić se proslavio prozom, odnosno romanima i pripovijetkama, od kojih „Prokletu avliju“ kritičari smatraju vrhuncem pripovjedačkog umijeća:
Šta bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predjelima koje nismo nikad vidjeli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono što su vidjeli i čuli… A što su njihova kazivanja nesavršena, obojena ličnim strastima i potrebama, ili čak ne-tačna, zato imamo razum i iskustvo i možemo da ih prosuđujemo i upoređujemo jedne s drugima, da ih primamo ili odbacujemo, djelimično ili u cjelosti. Tako, nešto od ljudske istine ostane uvijek za one koji ih strpljivo slušaju ili čitaju.
Najpoznatije romane „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ napisao je tokom Drugog svjetskog rata, kada se povukao u samoizolaciju u okupiranom Beogradu.
Mostovi – simbol vječnog života
Andrićeva najveća inspiracija bili su mostovi, koji su ga fascinirali simbolikom koju je u njima vidio: prevazilaženje nereda, provalije, praznine, prolaznosti života… Mostovi služe spajanju, komunikaciji i prelazu, teže ka „drugoj obali na kojoj dobijaju svoj pravi smisao“. Vidio je u njima čovjeka, graditelja koji živi vječno u svom djelu, kao što je i on težio da živi u svojim djelima:
– Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrjednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer su opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, na mjestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo – rekao je naš nobelovac.
U pripovijeci „Most na Žepi“ Andrić se divi ljepoti mosta, ali i natpisu koji je vakif, turski vezir Jusuf, dao da se ukleše: „U ćutanju je sigurnost“. I zaista je u toj kratkoj rečenici iskazana mudrost života. Vezir Jusuf se gradnjom tog mosta htio odužiti zavičaju, a slično bismo mogli reći i za Andrića i roman „Na Drini ćuprija“. Ivo se nije samo želio odužiti zavičaju, nego i suprotstaviti surovoj stvarnosti i osjećaju lične ugroženosti pričom o vječnosti, ljepoti i skladu umjetničkog djela:
Zavideći stvoritelju na ljepoti svijeta, šejtan je među ljudima stvorio provalije koje su odvajale kraj od kraja i dijelile ljude. Alahu bijaše žao pa pošalje svoje meleće (anđele) da ljudima pomognu. Kad vidješe da ljudi ne mogu prijeći haluge i dubine i obavljati svoje poslove, oni iznad provalija »raširiše krila i svijet stade da prelazi preko njihovih krila«. Tako su ljudi od anđela naučili kako se grade ćuprije. … E zato je, poslije česme, najveći sevap sagraditi ćupriju i najveća grjehota dirati u nju, jer svaka ćuprija, od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmed-pašine građevine, ima svoga meleća koji je čuva i drži, dok joj je od Boga suđeno da stoji.
Ženidba u 66. godini
Andrićev ljubavni život dugo je bio tajna. Kada se oženio, tek u 66. godini, kostimografkinjom Narodnog pozorišta iz Beograda Milicom Babić, udovicom njegovog prijatelja Nenada Jovanovića, tajna je otkrivena. Naime, bio je skoro cijeloga života zaljubljen u Milicu, zabranjenu ljubav, jer je ona bila udata žena.
Pretpostavlja se da su se upoznali i prije nego što je Andrić kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu zaposlio njenog supruga Nenada u Ambasadi, a Milicu zamolio da mu bude domaćica na prijemima, jer je bio neženja. Ne mogavši joj javno izjavljivati ljubav, pisao joj je tajna pisma koja je završavao potpisom “Tvoj Mandarin, koji te nježno grli”.
Kada je Nenad preminuo, 1957. godine, Milica i Ivo priznali su svima svoja osjećanja i naredne godine se vjenčali. Njihov brak, u kojem nisu imali djece, bio je skladan, ali, nažalost, trajao je kraće od čežnje i čekanja. Lijekovi koje je Milica uzimala zbog artritisa oslabili su joj srce i umrla je 16. marta 1968. u porodičnoj kući u Herceg Novom.
U vrijeme dok je čeznuo za Milicom napisao je jednu od svojih najpoznatijih pripovjedaka „Jelena, žena koje nema”, a dugo je nagađano da li postoji i ko je Jelena. Sam Andrić je razriješio tu misteriju, priznavši da je Jelena, ustvari, Milica, te da je njoj posvećena pripovijetka:
Tako me u zamasima koji obeznanjuju nosi ta vasionska ljuljaška od jedne savršene sreće do druge, od Jeleninog i mog prisustva do nestanka i nas i svega sa nama u sreći opšteg postojanja. I ni na jednoj tački tog beskrajnog luka nema zastajanja ni na trenutak, jer se uvijek penjemo ili spuštamo.
Nakon Milicine smrti Andrić se potpuno zatvorio u sebe, a i zdravlje ga nije služilo pa je često boravio u bolnicama i banjama na liječenju. Preminuo je 13. marta 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, a njegova urna položena je u Aleji zaslužnih građana, pored groba voljene Milice.
Brojne škole i ulice u BiH i našoj regiji nazvane po Andriću, mnogi spomenici i spomen-sobe, njegov lik i Višegradski most na novčanici od 200 KM, Memorijalni muzej u rodnoj kući u Travniku…, potvrđuju da je jedan od najvećih Bosanaca i da su njegova genijalna književna djela nadrasla sve kontraverze njegovog života.
