Kako smo imali ova dva mjeseca prisilnog karantina, vidjeli smo da Dobri Bošnjo ne preispituje ničije odluke. Pa ni svoje. Njegova je prva i zadnja. On uvijek komanduje slabijim od sebe. Recimo, djeci: Ako sam ti rek'o da se valjaš po blatu, valjaj se, je l’ jasno!? Ja sam ti Bog i batina! Gledaj u mene kad ti govorim! Ja sam ti Zakon!
E taj Zakon se popišmani čim se suoči s nepoznatom silom. Povije se k'o žalosna vrba. Zatvori se u kuću, samo što ne diše. Zuri u mali ekran svog TV prijemnika, oči mu se izbuljile. Odlično mu rade četiri čula. Oči, uši, nos, usta – vid, sluh, miris i okus – ali peto je zatvorio. Rekli epidemiolozi ništa dodir. On namah prest'o. Od straha i sebe prest'o dodirivat’. Nešto kontam, to je u jednu ruku i dobro. Mnogo muškinja što ne vade ruku iz gaća i češu se po genitalijama na javnom mjestu, kutarisalo se ove loše navike. Barem neko vrijeme, dok dodir opet ne bude dozvoljen.
Prvi ibret: Svak se drži svoga Sebastijana
Sjetite se samo, kol'ko ste puta prisustvovali ničim izazvani u mimohodu s nekim ugursuzom da se Ovaj pričapio kao ovlaš, šatro nesvjesno, za tu smiješnu izbočinu jer, eto, treba mu taj bliski susret sa svojim najboljim jaranom. Dok mu je pod rukom, on je miran. Ha nije, osjeća se k'o uškopljen bik.
Neobično je i to što se taj strasni kontakt vazda događa tamo gdje to treba i da se vidi. A posebno ako kakvo žensko biće dijeli istu havu s tim hojratom. Pa kad neki puterčić prođe pored njega, on ga pričapi s posebnim guštom k'o da je tuđi.
Pa šta?! I treba da se vidi. Jer kad se čovjek uhvati nasred ulice za glavu, to se vidi, je li tako? Tad svak’ normalan pomisli da se nešto dešava u njegovom mozgu. Da možda ima nade za njega. On nešto hoće, misli, treba, konta, namišlja, promišlja, zabrinut je, pravi plan, muti mu se, pogađa ga nešto, klikera …. – ili se jednostavno samo počeš'o, svrbi ga nakav nemir, uhvatio ga srklet. Možda se posefio u nakom proračunu. Al’ se drži glave. I to se vidi.
E sad kad se čovjek „fata“ za donji boj, e to ti je isto. Svak’ se drži svoje glave. Svak miluje svoju pamet.
Svak’ se fata svoga Sebastijana.
Drugi ibret: Prođe mi život dok se svi napijete kafe
Sada, kada su nam olakšali mjere za preživljavanje pod ovim misterioznim oboljenjem – Kovidio 19, možemo po našem starom dobrom nepisanom zakonu prvo popiti kafu. A onda možda i upaliti mozak… Jer, Bosanac bez kafe je k'o zombi – živi mrtvac, beskorisna masa, tutumrak, arhiduduk….
Srce mi je sišlo u pete kad vidjeh Bosance iz svih entiteta, kantona, gradova, općina i jednog distrikta kako u se zaletjeli u silne baštetine i kafeterije da popiju tu dugo iščekivanu kafu!( jbt, kao da je beba il’ orden zasluga za narod!).
Nast'o stampedo istog dana kad su komše iz drugog entiteta otvorile kafane. Zamislite?! Čitav jedan dan prije Federacije. Njima, s najviše zaraženih i tendencijom rasta, zamirisala kahva. A ne bi im sto posto zamirisala da nije zamirisala Vučiću. Ha njemu zamiriše nešto, zamiriše i Dodiku. Ha njemu zasmrdi, zasmrdi i Dodiku. Kad je Vučić dva mjeseca gušio svoje građane SCH izjavama, terorom, diktaturom i presijom i ovo je narodno klepetalo iz sela u kojem žive laktašmenovi, gušilo svoje entitaše za njihovo dobro. Kad je Beograđanima došlo do guše kazni, kućnog pritvora i zabrana, krenuli u proteste.
– Ne želimo biti ničiji taoci – povikali su. Vučić popusti učkur na svojoj velikoj bordo gubici i krenu otopljavanje. Proradi sve u jednome danu. Sva beogradska estrada našla se na splavovima. Čak je i vremešna Neda Ukraden, poznata po tome što ima hejbet državljanstava, jedva dočekala da ruča s porodicom. Prethodno je Vučić mor'o još olabavit’ učkur i podržati folkere koji su sad na ivici egzistencije. Nema kafana, koncerata, folkoteka, noćnog života… Hajde što će pjevaljke i pjevaljci pocrkat’ od gladi, nego šta će narod? Šta ako narod prestane da „peva“?! Neće na dobro.
Laktašmen s tim nema problema. Njegovo je bilo samo da otvori kafane prije Federacije, a za pjevanje se uvijek sam pobrine… Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine, mogu samo da nas mrze oni što nas ne voleeeeee…
I otvori Mile kafane za sve. Pohrliše Bošnje i drugi narodi i građani FBiH na međuentitetsku liniju da se svi skupa napiju kafe. Prođe mi život dok se svi vi napijete kafe preko mojih leđa, napili se dabogda…
Treći ibret: S ramazanskog derneka na bajramski program
K'o da gledam još jedan ibret nam slijedi za Bajram. Svi oni folkeri, zabavnjaci, estradnjaci koji su se (z)dogodili na prvom live sarajevskom ramazan-corona derneku, sad će nam zapjevat’ za Bajram. Poređat će se negdje na minderu u nekoj sad već otvorenoj kafani, ja l’ u grandioznom studiju s peškunima i dermirlijama Hayat TV-a, te opalit’ po tamburi. Udri, udri, udri, Mujo, udri Mujo u tamburu, haaaaaaj – prolomit će se eterom himna glupog Muje.
Jooj kad se zaŠerifa, zaKoketira, zaHari, zaSladi i na kraju zaHladi… Ima da nam Bajram legne k'o pijancu brlja.
A, opet, kontam, bit će tužno za većinu. Neće bit’ tradicionalne podrške s beogradske turbo folk scene. Kako će Bazeni bez Stoje? Bosna bez Dare Bubamare? Tron bez Seke, Mice, Ace, Rade…
Ne smijem ni pomislit’.
