Dan O’Hare, osniva online zajednice obrazovnih psihologa, rekao je za CNBC da su stručnjaci na tom polju nedavno mnogo govorili o važnosti igre za učenje i razvoj djeteta.
O’Hare je rekao da se na igru često gledalo kao na „sredstvo za postizanje cilja“ da se demonstriraju socijalne vještine deteta, na primjer, ali je dodao da je aktivnost takođe „suštinski vrijedna“ u nestrukturiranom obliku.
Nestrukturirana igra „usmerena na djecu ili koju vodi dijete“ bila je ključna jer omogućava djeci da razviju sopstvenu maštu“, rekao je on.
„Često mislim da ponekad vlada mišljenje da postoji pravi način igre i da taj pravi način igre često jeste igranje sa drugom djecom, ali morate imati dosta vještina da biste došli do te faze. Kada su u pitanju mlađa djeca, sasvim je normalno da se ona igraju sama ili pored drugog djeteta, ali ne i sa njim“, objasnio je O’Hare.
On je takođe rekao da samostalna igra može da pomogne djetetu u razvoju, kao i da razvije vještine poput motoričkih sposobnosti, kao i vještine pregovaranja i upravljanja sukobima.
Čak bi i „gruba igra“, za koju je O’Hare rekao da bi roditelji mogli brzo da zaustave, mogla da doprinese razvoju u smislu omogućavanja djetetu da nauči „kako da upravlja svojim tijelom, snagom, ravnotežom i rizikom“.
O’Hare se pozvao i na istraživanje koje je 2019. godine objavio Institut za obrazovanje Univerziteta London, a koje je otkrilo da su školarci od pet do sedam godina imali 45 minuta manje pauze od djece 1995.
Istraživanje je zaključilo da bi skraćivanje školskih raspusta u Engleskoj moglo da bude štetno razvoj djece.
Važnost dosade
O’Hare je takođe tvrdi da roditelji ne bi trebalo da gledaju da ispune vrijeme svog djeteta aktivnostima.
„Biti slobodan i imati vremena za dosadu je zapravo prilično dobro, u smislu upravljanja i učenja kako da se zabavite, da budete kreativni, da rješavate probleme“, rekao je on.
To je zato što su istraživanja povezivala dosadu sa povećanom kreativnošću. Na primjer, studija koju su 2013. godine objavili akademici sa „University of Central Lancashire“ ukazala su na to da bi preduzimanje dosadnog zadatka moglo nekome da pomogne da dođe do kreativnijeg rješenja problema.
O’Hare je rekao da se često roditelji mogu osjećati obaveznim da da vreme svog djeteta ispune aktivnostima, i naglasio da se ne protivi tome da se djeca bave vannastavnim aktivnostima, ali je rekao da bi „samoregulacija“ mogla da bude korisna za razvoj određenih vještina.
