Treba promijeniti stolariju
Treba promijeniti namještaj,
Kola su već stara…
Ljudi iz navike i dalje pričaju o nekim planovima nakon korone… o nastavku života nakon korone.
TREBA PROMIJENITI GLAVU, jer sa ovom koju veći dio nosa na ramenima nikuda mi nećemo odmaći, čak i da se korona završi za rekordnih dva ili tri mjeseca.
Ljudi su hronično navučeni na jurenje sreće ili čega već (nepoznato je), sada preplašeni jurimo završetak korone da bismo nastavili da živimo svoje prilično mrtve živote u kojima ne radimo ništa sadržajnije od onoga što možemo i sada.
Voljeti možeš uvijek. I to pokazati možeš uvijek. Da se čuvaš, i da čuvaš one koje voliš.
Jer šta je veći smisao življenja od toga?
Ima li ga?
Šta te može učiniti više živim od toga?
Moj muž sada tuca meso, valja ga u jaja, brašno i prezle, da bih ja mogla da kucam ovo. Sprema nam ručak. Tri šnicle sa pireom i sveže narendanim kupusom odnećemo pre policijskog časa mojoj mami, 65-ogodišnjoj penzionerki koja je jutros umesila bosanske kolačiće i ispekla punu vanglu za sve nas, iznenadila nas. To je kvasalo od ljubavi, nema tu potrebe za kvascem.
Ćerka mi je juče rekla: Ti si moja lepotuška.
Ja blijeda, ispijena, pomalo uplašena, ali za nju lepotuška.
Imali li nečeg ljepšeg što možeš čuti?
Bila sam babi na mezaru.
Rekla sam mu da je mama u dobrim rukama i da ne brine.
Zahvalila sam mu se za sva sjećanja koja su mi na njega i od njega ostala, počinju polako da me raduju. Šta bih da ih nisam imala?
Samo se sjećanjima “zamajavam” ovih dana.
Ona su mi kao neki respirator, ko ih nema, gotov je.
A sjećanja stvaraju ljudi koji su nam bliski, bez obzira na koronu. Bliskost ne umire zbog virusa, umire kada čovjek tako odluči.
Mislila sam da će se neki ljudi sa ovim virusom i podizanjem opasnosti za život na viši nivo, trgnuti, da će reći: Možda sutra umrem, daj da popravim što se da, daj da vidim kako su oni sa kojima ne pričam, daj da riješimo to, daj da se makar riječima približimo dok ne prođe sve…
Ali, ne.
Virus neće “opametiti” takve ljude. On će, kao i sve loše situacije u životu, biti lekcija samo onima koji inače žele da rastu i koji iz svega izvlače priliku da budu bolji ljudi.
Toliko godina čovek proćerda na gluposti i onda se usere za sopstveni život kada vidi smrt na ekranu, kada o njoj počne da se priča svaki dan u 15 časova, na konferencijama za novinare.
Znate li koliko ljudi svakodnevno umire od raka?
O tome nema konferencija jer se širenje raka ne može spriječiti apelovanjem da ostaneš kod kuće.
Ali možda može na druge načine…bliskost je samo jedna od njih.
…
Nije mi lako, često ovih dana ponavljam: Svi ćemo pocrkati, što i nije daleko od istine. Samo je pitanje momenta i uzroka. Što djelimično mijenja stvar, ali ne i činjenicu da ćemo otići dole tijelom, dušom gore.
E, ako tada ne bude bilo nikoga da nam namjesti te saksije sa cvijećem na ono mjesto gdje vjeruje da su nam grudi, koliko god to besmisleno zvučalo, biće zeznuto i to ne zbog nas, koji ćemo u tom momentu lebdjeti oblacima, već zbog onih dolje kojima nismo ostavili sjećanja da u kriznim momentima prežive.
