Sa Halidom Bešlićem razgovor smo vodili u njemačkom gradu Ofenbahu gdje trenutno boravi, pa smo ga odmah na početku razgovora pitali kako se osjeća u tom gradu?
Djetinjstvo na Romaniji
-Ma, šta ja znam, meni je sasvim svejedno, gdje sam. Ja se svugdje osjećam lijepo, ja sam baš nagodan, kad je fina raja oko mene, meni i u pustinji može biti lijepo. A, u Ofenbahu sam zbog sina Dine, njegove supruge i naravno njihove djece, a moje unučadi. Voli dedo da se poigra sa njima.
Razgovor vodimo u mjesecu ramazana, možete li se kratko vratiti u prošlost, u djetinjstvo i prisjetiti se tih ramazana i Bajrama?
-To je baš dobro pitanje. Živjeo sam na selu i tu su uvijek bili malo drugačiji običaji već što je to u gradu. Na selu se mjesec posta teže podnosio, jer se moralo mnogo fizički raditi, ali ipak se sve izdržalo. A, kada se sjetim djetinjstva, onda danas iz ove perspektive, mogu slobodno da kažem, da je to nešto najljepše što sam imao u svom dosadašnjem životu. Svega bi se mogao odreći, ama baš svega, pa čak i pjesme, samo ne dam to moje djetinjstvo. Kad se god vraćam u djetinjstvo to tako pozitivno djeluje na mene i daje mi još veću snagu da izdržim sve ovo u životu.
Sa roditeljima ste imaali prisan odnos, pun ljubavi?
-Ne samo s njima, već je kompletna naša porodica je bila takva, sa puno uvažavanja, respekta, poštovanja, poštenog i predanog rada, a nama djeci, bez obzira na teške uslove života, nikada nije ništa nedostajalo. Neki dan sam pročitao jednu knjigu koju je napisao jedan momak, koji se zove Ibišević i on u toj knjizi opisuje njegovo djetinjstvo. Sve je kao preslikano iz mog djetinjstva, samo su druga imena, a sve ostalo isto. A, dolazi iz jednog sela koje je veoma blizu mom. Zbog djetinjstva ja često pominjem Romaniju, zbog toga sam snimio i pjesmu. Nekadašnja sela su bila puna života, djeca bila drugačija, a danas sve to više nije kao nekada. Mnogi bježe od tog načina življena, ja opet sve to razumijem, ali se nekako baš loše osjećam zbog toga.
Da li se jednog dana možete zamisliti na Romaniji u svom selu, starost da se provede tamo?
-Nije ni to baš jednostavno, čovjek što stari tako sve više ima neke bolesti, a upravo zbog toga moraš da budeš i blizu doktora. Ja sam svako 15 dana u mom selu, to je sat vremena od Sarajeva. Kada se poželim mira, kada se poželim djetinjstva odem na Romaniju i vratim se u Sarajevo kao druga osoba.
I pored enormne popularnosti, ostali ste svoj, što bi se reklo, čovjek iz naroda?
-Ja sam jednostavno takav tip. Kome ja treba danas da glumim neko ime ili zvijezdu. Svi ti ljudi koji me zaustavljaju, prilaze, svi su oni moja publika, svi oni plaćaju ulaz za moj nastup. Da nije tog naroda ne bi ni mene bilo. Jednostavnost, normala, sve je to rođeno sa mnom. Ima ljudi koji su ters i oni su takvi i ja ih kao takve prihvatam. Ima pjevača koji se promjene, ponese ih val popularnosti, trenutnog uspjeha, pa zaborave ko su, šta su i odakle dolaze.
Da možete da li bi nešto mjenjali u životu?
-Naravno da bi, ali šta je tu je. A, opet što se tiče muzike ne bi ništa, jer se meni desilo baš ono najbolje. Ja često kažem da sam možda bio pametniji, možda ne bih ni uspio. Dobra ova izjava, malo filozofska, ha ha ha.
Znate li koliko ste dueta snimili?
-Uhhhh, teško pitane, pitaj nešto lakše. Mnogi su htjeli duet sa mnom, mislili su ako snime bit će hit. Međutim, pjesma je najvažnija. Jedina dva dueta koja su zaista postigli veliki uspjeh su ona koje sam snimio sa Bebekom i Donom Ares. Nekad ne mogu da odbijem, jednostavno sam takav, ali uspijeh nije zagarontavan.
Uz Dinu Merlina jedina ste regionalna zvijezda iz BiH?
-Ja ne bi baš tako rekao i ne bi želio da bude tako. Bregović, Čolić i oni su iz BiH, pa tu je Hari Mata Hari, Hanka Paldum, Haris Džinović, Šerif Konjević… Nisu samo oni iz BiH i reginalno su i oni jaki, a i to je moja generacija koja je baš uspjela. Ovoj novoj generaciji po tom pitanju je teže, jer danas je teško preći iz avlije u avliju, a nekada smo imali samo jednu.
Popularnost u Hrvatskoj?
-Mene su u Hrvatskoj prije rata slušali samo oni koji su voljeli narodnu muziku, a poslije rata toj publici su se pridružili oni koji su slušali samo pop i rock. Sada kad upravo ti, hoće narodnjaka, onda hoće samo mene, sve se to okrenulo u neku moju korist“.
Koncert u Sarajevu?
-Čekam da izađe novi album, pa je onda na redu Zetra. Već samo uradio dosta pjesama, jednostavno sam se ulijenio. U godinama sam, mrzi me ući u studio, pa snimati nove pjesme.
Kako odabirate pjesme?
-Imam saradnike, a li ja sam „glavni tata“ koji na kraju donese odluku koja se snima, koja ne. Tako je bilo i sa Gljivom, koji je težak po tom pitanju, jer je uvijek nametao i govorio „snimaj ovu pjesmu, bit će hit“. Ali, ja uvijek odaberem one za koje mislim da su dobre. Onda Gljiva malo galami, pa se ušuti.
Kakav je danas vaš odnos sa Nazifom Gljivom?
-Dobar, ok. Ne radimo pjesme više, ali se ponekad družimo. Ja stvarno ne znam što je on stao sa pisanjem, stvaranjem pjesama. Gljiva je meni jako drag i cijenim ga.
Pratite li ovu novu generaciju mladih pjevača koji preko noći nastaju ali isti tako preko noći i nestaju?
-Kod nekih postoji i kvalitet, ali ova današnja omladina živi drugačije, misle da preko noći mogu da postanu mega zvijezde. Kad se samo sjetim koliko sam ja pjesama snimio i ploča izdao da bi bio danas gdje jesam. Tu je bilo toliko trudam straha, ulaganja, da me jednostavno strah hvata kada na to pomislim… Danas izleti uvijek neko novi i nude baš dobar, ali treba mnogo odricanja, truda i rada da bi se održao.
Možete li nekog od tih mlađih da izdvojite?
-Nisam ja baš vičan tome da pratim sva ta događanja, ali ovo što je bliže meni je Slađa Mandić, Nikolina Kovač, ali i ovaj mladi Makedonac koji odlično pjeva i ima tu neku harizmu, Menil Velioski, kojeg je pod svoje uzeo moj Sabit Dervišević. Menila prihvata publika, mase, a to je veoma bitno. Mislim da će opstati u ovoj muzičkoj džungli.
Da li si apolitičan?
-Prije nisam bio, a danas jesam. Ništa običan narod ne može da promjeni.
Ko ima glavnu i posljednju riječ u kući, vi ili Sejda?
-Sejda, ha ha ha ha. Moja Sejda je meni sve, ali kad treba nešto odlučiti, njena je zadnja, ali možda i moja.
