Dibo je veseli, predivni zmaj koji živi u Ugodnoj Zemlji sa svojim prijateljima Elom (slon), Bunnyem (zec), Annie (lutka) i vranom. Svaki od Dibovih prijatelja ima karakteristike koje ga čine jedinstvenim i zanimljivim za gledati. Ali Dibo se razlikuje od svih njih, u smislu da je “čarobni zmaj”, što znači da ispunjava sve želje svojih prijatelja, ali samo ukoliko oni izgovore čarobne riječi.
Dakle kada god neki od pomenutih likova ima problem, jednostavno ode kod Diba i…ta-da!! Dibo će izvaditi poklon iz svog “magičnog” džepa i riješiti problem.
Ja lično ne želim da moje dijete vjeruje kako, pored Allaha Uzvišenog, postoji još neko ili nešto sa takvim moćima. Djeca u mladosti, zbog svoje čiste nevinosti, često imaju divlju maštu i fantaziju. Ono što vide ili čuju definitivno utiče na njihovu maštu i shvatanje svijeta. Što je još gore, ove fantazije se mogu pretvoriti u podsvijesne misli što će svoj danak uzeti u kasnijem životu. Ideja da neki, naizgled nevini crtići, negativno utiču na način razmišljanja naše djece, na prvi pogled, možda djeluje pretjerana i paranoična, ali je definitivno opravdana.
Suvišno je spominjati koliko je istraživanja provedeno kako bi se dokazao štetan uticaj koji na dječije umove imaju nezdravi crtići. Zbog toga, mi, kao roditelji, moramo pažljivo odabirati metode i načine koje koristimo pri odgoju naše djece.
Nije dovoljno samo davati zdravu hranu djetetu. Ono što je mnogo bitnije je kako i čime hranimo njihove umove.
Koliko su izbalansirana roditeljska ulaganja?
Za razliku od prošlosti, roditeljstvo je danas postalo vještina koju moderni staratelji moraju učiti. Današnji način života je postao toliko komplikovan da, uprskoj svoj modernoj tehnologiji i bogatstvu, mnogi roditelji nisu u stanju djeci pružiti sve što im je potrebno.
Kao rezultat toga, mnogi roditelji su pali u lažni očaj, pa svoju djecu šalju u najotmjenije škole kojih se mogu sjetiti, oblače ih u elegantne školske uniforme, i šalju ih na mnogobrojne vannastavne aktivnosti, poput plivanja, časova sviranja klavira, violine i slično tome.
Neki roditelji počnu štediti za obrazovanje djeteta dok je ono još uvijek malo, i daju ogroman novac na obrazovno osiguranje kako bi svojoj djeci obezbjedili mjesto na Harvardu, Oxfordu, Yaleu ili drugim prestižnim univerzitetima.
Njihov jedini san je da se osjećaju kao ponosni roditelji kada, jednoga dana, vide svoje dijete na „vrhu svijeta“ kako uživa u najboljim stvarima koje se mogu dobiti.
Nema ništa loše u dobro isplaniranom i mudrom finansijskom ulaganju u budućnost svoga djeteta. To je, ustvari i preporučeno, i za roditelje to samo predstavlja još jedan način pokazivanja bezuslovne brige i ljubavi prema djetetu. Problem koji se ovdje pojavljuje je da su ta ulaganja često vrlo neuravnotežena.
Dosta roditelja ulaže mnogo napora u obrazovanje i bogaćenje svoje djece, ne uspijevajući, pri tome da ih odgoje kao čestite ljude sa lijepim moralnim i vjerskim osobinama.
Postajući žrtvom filozofije modernog veremena, koja promovira materijalne vrijednosti, udobnost i komfor, mnogi roditelji misle da je finansijska stabilnost najbitnija stvar u životu djeteta. Njihova djeca moraju imati zdravlje, status, bogatstvo i slavu. Za njih jedino ove osobine predstavljaju pravi uspjeh. Neki roditelji idu u krajnost pa uče djecu drugom jeziku, za koji oni smatraju da je superiorniji. Usađuju djeci ljubav prema tuđoj kulturi i običajima, pa čak će iz očaja, poslati dijete u sasvim drugu zemlju kako bi tu odraslo i bilo poput tih ljudi, koji su po njihovom mišljenju mnogo napredniji i uspješniji.
Osjećaj roditeljske usamljenosti
Pokušajte zamisliti količinu tuge i boli koju osjeti majka, koja je godinama odgajala dijete, kada shvati da je živjela u iluziji i zabludi. Tokom prakse na gerijatrijskom odjeljenju, upoznala sam mnogo starih roditelja, koji su pred kraj života bili veoma tužni i usamljeni.
Njihova djeca, koja su trenutno na „vrhu svijeta,“ ih aposlutno ignorišu, dok roditelji kroz suze pričaju koliko ih vole i koliko su ponosni na njih. Okrutno su napušteni nakon toliko uloženog novca i truda.
Standardni izgovor su poslovne obaveze, te predanost svojoj najužoj porodici. Kasnije sam shvatila da je većina ovih sirotih gerijatrijskih pacijenata mnogo uložila u fizičke i materijalne potrebe svoje djece. Nažalost, njihova investicija je bila i više nego neuravnotežena. Previše truda i pažnje je uloženo u materijalno obrazovanje i tjelesne potrebe, dok su duša i srce totalno zapostavljeni. Kada sam nakon nekog vremena upoznala i njihovu „djecu“, vidjela sam koliko su hladni i bezosjećajni. Neki su povremeno dolazili u posjetu samo kako bi vidjeli stare roditelje. Odlazili bi a da i ne dotaknu te stare, umorne ruke, koje su ih nekada nosile sa najvećom nježnošću.
Pojedini su jednostavno slali služavke, dok su neki bili svjesni svoje krivice ali, svejedno, nisu mogli ništa uraditi po tom pitanju.
Gotovo svi oni su bili visokobrazovani i iznimno bogati pojedinci. Djelimično zbog napornog truda i rada svojih roditelja, a koji su sada bezdušno zaboravljeni. Iako su ostvarili svoj san, život je postao pakao za te sirote roditelje.
Ponovno pokušajte zamisliti količinu tuge i boli koju osjeti majka, koja je godinama odgajala dijete, kada shvati da je živjela u iluziji i zabludi.
Priče
Cilj ovoga članka nije da obeshrabri žene koje rade, niti da se majke koje rade osjećaju loše. Naprotiv, jednostavno želimo potaknuti roditelje da preuzmu aktivnu ulogu u životu svoje djece. Kako će se to izvesti najviše zavisi od kreativnosti roditelja. Kako ne bi upali u zamku, roditelji moraju shvatiti važnost vjere u Boga, te moralnih i vjerskih principa. U kontekstu današnjeg svijeta, formalno obrazovanje i moralnost su postali dvije odvojene cjeline. Stoga bijesni moralni bankrot, uprkos naprednoj razini obrazovanja koje je čovječanstvo postiglo.
Dobre vrijednosti se moraju usađivati od malih nogu, te se postepeno ojačavati. Blizak odnos između roditelja i djece stvara bezuvjetnu ljubav i uzajamno poštovanje, te će na taj način djeca uvijek biti dio roditelja i neće se previše distancirati.
Svaki dan čujem priče roditelja koji su jako zabrinuti za materijalno stanje svoje djece: koju školu pohađaju, kako se oblače, s kim su u braku (da li su supružnici bogati) i koliko novca zarađuju. Kad sam vidjela djecu, jednostavno sam se zgrozila. Ta djeca ne ispunjavaju ni najmanje kriterije pristojnosti.
Sve ovo znači da su njihovi roditelji velikodušno trošili novac na odgoj tijela i mozga, dok su duša i srce zaboravljeni. Strah me je i pomisliti koliko vjere imaju ti ljudi. Ukoliko ne uoče svoju grešku i ne poprave je, tužan kraj je neizbježan.
S druge strane ima nevjerovatnih priča koje se moraju ispričati. Srela sam mnogo roditelja koji su, zbog velike brige i ljubavi prema svojoj djeci, migrirali u druge zemlje, i odvojili dio svog bogatstva kako bi osigurali bolje i zdravije okruženje za svoju djecu.
Moja prijateljica, koja je sa, mužem i djecom živjela u visoko razvijenoj državi, gdje je uživala u bogatstvu, udobnosti i karijeri u usponu, odlučila je da se preseli u drugu državu. Znali su da će mnogo manje zarađivati, ali im je bilo bitnije da njihova djeca rastu u zdravom okruženju, gdje neće svašta gledati i slušati. U tipičnom zapadnom društvu, u kojem preovladava seksualna sloboda i moralna dekadenca, ovakvi roditelji moraju biti veoma cijenjeni. Posvećenost moralnom i duhovnom odgoju svoje djece je prevagnula nad varljivim svjetovnim bogatstvima.
Kada su pitali moju drugu prijateljicu, koja je krenula istim putem, zbog čega je to uradila, jednostavno je rekla da ne želi izgubiti svoje dijete kada napuni osamnaest godina, jer je na Zapadu uobičajeno da dijete kada napuni osamnaest godina ode od kuće i smatra se zrelim. Ono što mene najviše impresionira, pored činjenice da ovi sjajni roditelji žrtvuju ogromna materijalna sredstva, je činjenica da su te majke visokoobrazovane žene sa odličnim kvalifikacija, i nisu tipične zamišljene žene koje su ostale u kući jer nemaju drugog izbora. One su itekako imale izbora, i zabrale su da budu tu za svoju djecu. Jedna od spomenutih majki ima magisterij, a ipak je odlučila ostati kod kuće i pomagati djeci oko zadaće!
Ponovno naglašavam da cilj ovoga teksta nije da obeshrabri žene koje rade, niti da se majke koje rade osjećaju loše, već jednostavno da potakne roditelje da preuzmu aktivnu ulogu u životu svoje djece.
Roditelji moraju uspostaviti ravnotežu u investiranju u djecu. Svaki roditelj sanja o dobroj školi, uspješnoj karijeri i stabilnom materijalnom stanju svoga djeteta, ali ne smijemo dozvoliti da nam to bude glavna preokupacija u odgoju djece.
Ono što je najvažnije je jaka porodična veza; tj. da djeca u roditeljima vide primjer posjedovanja lijepih vrijednosti i osobina koje će oni kasnije naslijediti.
Roditelji moraju preuzeti vodeću ulogu u oblikovanju svoje djecu u mudre i plemenite ljude, koji će posjedovati, ne samo potrebno znanje za opstanak u ovom konkurentnom svijetu, već i samopouzdanje i vjeru u Boga.
Vratimo se na crtani film „Dibo“
Vraćajući se na pitanje o crtiću „Dibo“ ja se čvrsto zalažem da roditelji uvijek trebaju biti svjesni šta njihova djeca gledaju i slušaju. Crtići i drugi oblici zabave za djecu trebaju biti usmjereni ka obrazovanju i usađivanju moralnih vrijednosti, a ne samo za isprazne zabave.
Na taj način, mi učimo našu mladu generaciju da sve u životu, uključujući i elemente vezane za uživanje, treba uvijek da bude prožeto moralnim vrijednostima i odgovornošću.
Što se mene lično tiče, gledajući crtani „Dibo“, u meni su proradila dva alarma. Prvi je da ne želim da moja djeca misle da, osim Boga, postoji takav lik.
Drugi je da moraju znati da im sve želje u životu neće biti ispunjene, kao što se ispunjavaju likovima iz spomenutog crtića.
Moja djeca trebaju shvatiti da je ovaj život jedan test i da je vječna sreća moguća samo u budućem životu. A to se može postići samo kroz život pun vjere, pravednosti i upornosti.
