Na povratku otac je pitao svog sina: ”Kakvo je bilo putovanje?”
Sin je odgovorio: ”Bilo je izvrsno.”
Otac: ”Jesi li vidio kako žive siromašni ljudi?”
Sin: ”Da.”
Otac: ”Možeš li mi onda reći šta si naučio iz ovog putovanja?”
Sin: ”Vrlo rado. Vidio sam da mi imamo jednog psa kod kuće, a siromašni seljaci imaju po četiri psa. Mi imamo bunar vode usred naše bašče, a oni imaju potok kojem se ne nazire kraj. Mi imamo uličnu rasvjetu da nam osvjetljava dvorište i baštu oko kuće, a oni imaju zvijezde na nebu koje im svjetlucaju po cijelu noć. Dvorište naše kuće završava tamo gdje se završava naša bašta, a njihovo dvorište doseže horizont. Mi imamo skučen životni prostor, a njihov životni prostor seže i izvan granica njihovih livada i njiva. Mi imamo sluge koji nam služe, a oni služe jedni drugima. Mi kupujemo hranu, a oni jedu ono što siju. Mi imamo visoke zidine kako bi nas zaštitili, a oni imaju prijatelje koji ih štite. Zato, hvala ti, oče, što si mi pokazao koliko smo mi, zapravo, siromašni!”
Ljudi različito gledaju na sreću. Ima onih kojima je njihovo loše rasuđivanje stavilo koprenu na oči i zamračilo cijeli život.
Otmjenost i ljepota nisu ograničene na vanjski izgled, već postoji unutrašnja otmjenost i ljepota. To je otmjenost i ljepota tvoga jezika, uma, srca i životnog stila.
Jedna od najvažnijih stvari koje iskrena vjera u Allaha usađuje u ljudsko srce, jeste da ne može biti sretan onaj koga Allah ne učini sretnim. Allah je Onaj Koji na smijeh i plač navodi, On je Onaj Koji daruje sreću, bogatstvo i zadovoljstvo.
Istinska sreća nije u ovosvjetskim blagodatima, u ogromnom bogatstvu, u djeci, u putovanjima, u položaju, u luksuzu, u velikim kućama i brzim automobilima, već je istinski sretan onaj ko je uspostavio čvrstu vezu sa Allahom. To je istinska sreća i potpuni uspjeh.
Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
