Naime, Edin za život porodice zarađuje baveći se poljoprivredom, ima pod plastenicima hiljadu kvadrata, a mlijeko koje daje 11 krava prodaje zeničkoj mljekari. Kaže, može se živjeti na svome. Ali krenimo redom.
Edin naslijedio porodičnu tradiciju
Bavljenje poljoprivedom porodična je tradicija, jer Edinov otac Ekrem, iako je radio u firmi, uvijek je obrađivao zemlju, u štali su bile jedna ili dvije krave. Tako je bilo sve do 1992.godine. U prvim danima rata, porodica Bradarić izbjegla je iz Jablanice. Vratili su se 1995.godine, ali bez oca Ekrema. On je nestao u ratnom vihoru, kao još 16 Jablaničana, njihovih komšija, rodbine i prijatelja. Iako maloljetan, Edin je jedno vrijeme bio i pripadnik Armije R BiH.
Kada smo se vratili majka Emina, brat Eldin i ja, gotovo ništa nismo zatekli, sve je bilo uništeno, kuća u lošem stanju. Krenuli smo praktično od nule. Kako sam tokom rata bio vojni pekar, počeo sam raditi kod privatnika u pekari, a brat je otvorio prodavnicu. Tako smo živjeli, a nakon što je komšija odlučio zatvoriti pekaru, brat i ja prezeli smo je pod kiriju. Radili smo zajedno, imali smo pekaru i prodavnicu, posao se povećavao. Kupili smo zemlju, napravili svoj objekat, kupili mašine i tako smo radili dvadesetak godina. Kada se više nije moglo, zatvorili smo pekaru, brat se okreće pilani, a ja odlazim u Švedsku. Bio sam tamo sam tri godine, a supruga i kćerke Edina, Emina i Sumeja dolazile su tokom raspusta. I njima sam ‘ganjao’ papire da bi jednoga dana bili zajedno. Nakon tri godine i one su dobile papire za Švedsku, ja sam godinu dana morao biti u Bosni dok se sve nije sredilo i konačno se vraćamo svi zajedno na sjever Evrope – priča Edin i nastavlja.
Supruga Harisa i ja smo radili, kćerke su išle u školu, ali vidjeli smo da to nije život kakav smo željeli za svoju porodicu, imao bih o tome šta pričati danima. Radio sam na održavanju škola, obdaništa i drugih objekata, ali tamo smo imali samo radno odijelo i pidžamu, što se ono kaže. Nismo bili zajedno onoliko koliko smo željeli. Ni kćerke nisu bili sretne, pa smo se vratili nakon što smo u Švedskoj bili zajedno nepunu godinu dana.
Umjesto dobrog auta kupili krave
Dok su još bili u Švedskoj, Edin i Harisa razmišljali su o životu u Bosni, kako i od čega živjeti. Odlučili su se za poljoprivredu.
Čuo sam i za brojne poticaje i bilo mi je žao to ne iskoristiti. Mnogi bježe od ovog posla, neće da se bave zemljom, al’ svakom svačije. Ja znam šta su poljoprivreda i stočarstvo, imao sam registrovanu pekaru i prodavnicu, bio sam i u Švedskoj, ali sada mi je 100 puta bolje. Znam da radim za sebe, nemam problema sa naplatom što je bio slučaj kada smo imali pekaru. Mljekara odmah plaća, a i zadruga plaća kornišone – dodaje Edin.
Već tri godine, Bradarići se bave proizvodnjom mlijeka i korinišona. Edin za maglaj.net priča da su novac, koji su uštedjeli u Švedskoj, htjeli su uložiti u dobar automobil.
Ipak smo odlučili kupiti krave, pa za neko vrijeme zaradom od mlijeka kupiti dobar auto. Brat mi je dao Golfa 2 koji nas još uvijek služi. Kupovali smo jednu po jednu kravu, sada ih je u štali 11 i sada mogu odvojiti pare za dobar auto – priča nam Edin kroz smijeh.
Gledajući na situaciju u zemlji, Edin nam priča da ipak nikada nisu požalili zbog odluke da se iz bogate i uređene Švedske vrate u Bosnu i Hercegovinu.
Politiku ne pratim, imamo svoj posao, trudimo se da što bolje odgojimo djecu i to je naš život. Bolje živim u Jablanici nego u Švedskoj – kaže Edin i nastavlja.
Volio bih jednoga dana nabaviti savremene mašine za obradu zemlje, traktor i priključke, a možda podići i novi objekat u kojem bi bile sve krave. Daje država subvencije, ali se mi ‘mali’ poljoprivrednici ne možemo prijaviti na njih, jer ne ispunjavamo uslove. Ja, recimo, nemam dovoljno zemlje u vlasništvu i to me najviše koči.
„Ja ovdje imam svoj mir“
U čemu je ljepota života porodice Bradarić iz Jablanice kod Maglaja?
Volio bih da mnogi odu u Švedsku i vide kako se tamo živi. Bolje bi cijenili ono što ovdje imaju. Ja ovdje imam svoj mir, radim, a ima i vremena za odmor. Ljeti, kada prigrije i ne može se ništa raditi, sjednemo u auto i odosmo odmoriti. Bolje je i zbog djece. Ja i sada imam švedsku ličnu kartu i vozačku, majka Emina ima stan u Švedskoj, ali naš život je u Jablanici. Dokle god ovdje mogu zaraditi za svoj i život porodice, ne idem nigdje – rekao nam je Edin Bradarić na kraju razgovora.
