Demencija je, međutim, strukturalni, organski poremećaj mozga. Za razliku od depresije demencija je vidljiva okom - na snimku načinjenom uz pomoć skenera i magnetne rezonance.
Posljedice neliječene depresije
Neliječena depresija može kreirati lažnu demenciju, pošto je neraspoložen čovjek usporen: kreće se i misli sporo, teško se prisjeća. To stvara pogrešnu sliku, a riječ je, zapravo, o depresivnoj pseudodemenciji.
Depresivnost je kod starih najčešće egzistencijalni ili i problem svođenja životnih računa, nedostatka podrške porodice, preteškog tereta usamljenosti. Neuporedivo rjeđe se radi o moždanom poremećaju.
Demencija se javlja i bez depresije, nerijetko sa euforijom ili promjenjivim raspoloženjem.
Šta se sve naziva depresijom
Neko naziva depresijom to što mu je dosadno, život mu je prazan, a on lijen da promijeni svakodnevicu. Širom svijeta caruje „zakon“ dobrog raspoloženja, što je, u stvari, kult korišćenja psihostimulanasa. Nerealno je i besmisleno očekivati dobro raspoloženje tokom čitavog dana, iz nedjelje u nedjelju.
Depresivna raspoloženja su i vrlo promjenjiva. Ako penzioneru date da popunjava upitnik prije nego što je primio penziju dobit ćete, kao rezultat, veći stepen depresije, dok će, pošto dobije ček, nalaz pokazivati manju depresiju.
Za razliku od endogenih depresija, koje su proizvod dešavanja u mozgu, ova zavisi od standarda, kvaliteta života. Čovjek nije depresivan ako je zbog nečeg zabrinut ili ako ima nagomilano nezadovoljstvo. Praznina, besmisao, tuga - dodaju težinu na tas depresije.
Depresija se mijenja s godinama
Kod mladih ljudi depresija je čisto emocionalni poremećaj zbog ljubavne patnje, nerazumijevanje sa roditeljima... Može biti veoma ozbiljna i zahtijeva liječničku pomoć. Nerijetko je prozvod alkohola, psihotičnih supstanci ili izazvana bolešću (štitnaasta žlijezda, hronična infekcija…).
Kod starih je depresija je često proizvod svođenja životnih bilansa. Kod nas su diskvalifikacija starih i poniženje maksimalni. Što je čovek siromašniji i naročito stariji, tretman koji dobija sve je gori. A i u tome, itekako, leže korijeni nezadovoljstva.
Oštećenje mozga daleko je manji uzrok depresivnosti i lošeg funkcioniranja (osim kad je pretrpljen moždani udar), nego što su vanjske okolnosti. Dok se čovjek kreće, dok se druži, obnavljaju se i funkcije mozga.
Psihoterapija i lijekovi
Depresija se, zavisno od uzroka, liječi psihoterapijom ili lijekovima. Kod nas je uobičajeno da se odmah daju sedativi. Međutim, ako je uzrok depresije tuga zbog gubitka bliske osobe, treba tugu pustiti da „radi“.
Uzimanje lijekova za smirenje potiskuje bol, a kao posljedica toga javljaju se drugi problemi: nesanica, povišen pritisak, dijabetes. Cijena davanja lijeka protiv tuge (ako su u pitanju realni gubici) dvostruka je - osim ovih psihosomatskih reakcija kao posljedica se javlja nemogućnost ponovnog uspostavljanja emocija.
Zaboravnost nije isto što i demencija
Demencija je skupina simptoma koji se odnose na oštećeno intelektualno funkcioniranje s posljedično oštećenim funkcioniranjem u svakodnevnom životu. Osobe s demencijom mogu imati poteškoće u rješavanju problema, oštećenu kontrolu emocija, a mogu manifestirati i promjene osobnosti te ponašajne promjene poput agitacije, deluzije ili halucinacije.
Iako je oštećenje pamćenja čest simptom demencije, ono samo po sebi ne znači da osoba ima demenciju. Poznato je i normalno da, usporedno sa starenjem pojedinca, proces obrade informacija biva sporiji, uz postepeni nastup blaže redukcije spoznajnih funkcija, što ne ometa osobu starije životne dobi u svakodnevnim aktivnostima.
Na slikovnim prikazima mozga može se evidentirati generalno smanjenje njegova volumena. Ove promjene sastavni su dio normalnog procesa starenja te se ne smatraju simptomima, tj. znacima demencije.
Ipak, kod nekih osoba starije životne dobi razviju se značajnija kognitivna oštećenja te oštećenja pamćenja koja nisu dovoljna za postavljanje dijagnoze demencije, ali su znatno veća od onih koje se očekuju s obzirom na dob.
Navedeno stanje se naziva blagi spoznajni (kognitivni) poremećaj.Iako određen broj osoba s ovim poremećajem kasnije razvije demenciju, neke je osobe ipak ne razviju te kognitivna oštećenja ostaju nepromijenjenog nivoa.
Bolest ili sindrom
Mnogi liječnici smatraju da demencija nije bolest već sindrom sastavljen od simptoma. Nasljedne demencije isključivo su vezane za nasljedne bolesti mozga među kojima je, recimo, Hantingtonova horeja.
Najveći broj simptoma koji čine sindrom demencije je stečen (povrede, upala mozga, moždani udar, alkohol, droge, toksične supstance, infektivne bolesti, sifilis, loša ishrana...)
Veliki broj demencija je reverzibilan, naročito kod starijih pa je netačno i tumačenje da je u pitanju „put bez povratka“.
Najčešća demencija Alzheimerova bolest
Različiti poremećaji mogu dovesti do demencije. Čak oko dvije trećine svih demencija uzrokovano je Alzheimerovom bolešću. Radi se o neurodegenerativnoj i progresivnoj bolesti različite etiologije, u čijem je razvoju neosporna važnost kako genskih, tako i negenskih faktora poput starije životne dobi, traume glave ili emocionalnog stresa.
Demencija kod Alzheimerove bolesti dijagnosticira se kada kod osobe s oštećenjem, tj. gubitkom pamćenja postoji oštećenje barem još jednog područja kognicije.
Nadalje, za dijagnozu je potrebno isključenje drugih mogućih uzroka demencije, tok bolesti mora biti postepen i progresivan, a kognitivna oštećenja ne smiju biti prisutna samo u vrijeme delirija (koji može biti pridružen demenciji, ali i ne mora), nego i u razdoblju odsutnosti delirija.
Jedan od kriterija za postavljanje dijagnoze je i radna ili socijalna disfunkcionalnost bolesnika te otežano ili onemogućeno obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti.
Kod oko 15-20 posto osoba s demencijom radi se o vaskularnoj demenciji. U njezinoj osnovi nalaze se moždana oštećenja uzrokovana cerebrovaskularnim ili kardiovaskularnim incidentima (kao što je moždani udar) ili druga stanja koja kompromitiraju, tj. inhibiraju moždanu vaskularnu funkciju.
Preostalih 10-25 posto odnosi se na sve ostale, rjeđe tipove demencija - poput demencije u Parkinsonovoj bolesti, kod multiple skleroze, kod moždanih tumora, kod traume glave, kod nekih endokrinih i metaboličkih poremećaja, manjka određenih tvari (poput nekih vitamina) i slično.
Alzheimer se može liječiti, ali ne i izliječiti
Prihvaćanje bolesti predstavlja osnovu liječenja osobe s demencijom. Demencija kod Alzheimerove bolesti ne može se izliječiti, no liječiti se definitivno može.
Osim lijekova, vrlo važna sastavnica svakog terapijskog procesa su razumijevanje, podrška i briga koju bolesniku pružaju osobe koje se o njemu brinu. Zadržati kvalitet života oboljele osobe (ali i njezine porodice) što je moguće dulje imperativ je u liječenju osoba s demencijom.
Bolnica nije za starije
Za ljude starije od 65 godina napuštanje stana i okoline veoma lako vodi u psihičku i tjelesnu dekompenzaciju. Starima je za orijentaciju u prostoru ključno upravo ono što su mladima sitnice: visina kreveta, položaj prekidača za struju, raspored prostorija i predmeta.
Zato njih treba hospitalizirati samo kad je to apsolutno neizbježno. I najpametnijeg čovjeka očuvanog mozga stavite u loše okolnosti i on će oboljeti i obratno.
Strah kao opomena
Anksioznost je česta kod starijih zato što je to tegoba koja ukazuje na opasnost. A starost se plaši mnogih stvari – bolesti, napuštanja, gubitka. No, anksioznost ne treba potiskivati lijekovima već rješavati razgovorom.
Ako je potiskujete, smirite se, ali niste stimulirani da nešto preduzmete. Lijekovi protiv anksioznosti djeluju na memoriju kao i alkohol. Krajnji efekt je da ni najmanju tjeskobu ne možete podnijeti bez medikamenata pa tako ulazite u ovisnost.