Činjenje dobra i čuvanje od zla trebalo bi da bude cilj svakog vjernika. Svaku priliku koja nam se pruži da učinimo dobro djelo, trebali bismo iskoristiti. Kod Allaha nema malog djela. I koliko trun dobra svako od nas će naći na Danu suda. Kao i trun zla. Dakle, kod Allaha ništa nije beznačajno. „Tog Dana će se ljudi odvojeno pojaviti da im se pokažu dijela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.“ (sura Ez-Zilzal, 6-8)
Jedna od posebnih Allahovih milosti prema Njegovim robovima jeste i ta da On jedno naše dobro djelo nagrađuje desetorostruko pa i više, a jedno naše loše djelo je samo jedno. S druge strane Allah u Kur’anu kaže da dobra djela brišu loša djela. To je veliki motiv svakom vjerniku da se trudi u činjenju dobra, a da svoje grijehe pokuša svesti na minimum. “Zaista dobra djela, brišu loša.” (sura Hud, 114)
Međutim, ima nešto što je posebno opasno, a što se može desiti vjerniku – pridavanje velikog značaja svojim dobrim djelima i njihovo uveličavanje. Tako čovjek na primjer nekome dadne sadaku, pa o njoj razmišlja danima. Šejtan mu počne došaptavati kako je bolji od drugih, kako je dao “zadnji” novac, ili kako je dao puno novca. To u njemu pobudi oholost, te se počne sam sebi diviti kako je dobar vjernik.
Isto tako, dešava se i da čovjek uradi grijeh pa mu šejtan počne došaptavati kako je taj grijeh mali, kako i drugi ljudi griješe, i kako je dovoljno da samo jednom kaže istigfar. To bude uzrokom njegove opuštenosti i nemara spram griješenja. A čak i mali grijesi, ako se često rade sakupljaju se i prestaju biti bezazleni. Dobro bi bilo kada bismo naša dobra djela mogli zaboraviti, i ne dopustiti šejtanu da nas uhvati u zamku samodopadljivosti i samohvale. Da ih se tek sjetimo kada nas Milostivi obavijesti o njima na Danu suda, jer On ne zaboravlja. I da nam tada budu radost koja će prevagnuti našu vagu dobrih dijela.
Dobro bi bilo kada bi i svoje grijehe vidjeli velikim, i kada bi svako sjećanje na njih izazivalo gorko kajanje i tugu. Dobro bi bilo kada bi naš život bio između straha od Allahove kazne i nade u Njegovu milost. Vjerniku nikada nije dovoljno dobrih dijela. On se trudi da ih što više sakupi u svojoj knjizi dijela. Vjernik se ne oholi zbog dobra koje čini, čak ni sam u sebi a kamoli prema ljudima. On se ne divi svome dobru, naprotiv- on zna da mu dobra nikada nije dosta. Vjernik se čuva samoobmane.
S druge strane, vjernik prezire da griješi. Svaki svoj grijeh osjeća kao nezahvalnost prema Gospodaru. Sjećanje na grijehe u njemu budi stid, poniznost i kajanje. Za njega ni jedan grijeh nije mali, niti je beznačajan. Vjernik je onaj čija „duša sebe kori“. A Allah se takvom dušom zaklinje.
Čuvajmo se šejtanovih zamki. Čistimo svoje srce od svega onog što nam može donijeti štetu. Činimo dobro samo zarad Njegovog zadovoljstva i ne hvalimo sebe zbog dobra koje činimo. Jer, i to što nas je On nadahnuo da činimo dobro- i to je Njegova neizmjerna milost prema nama.
