Karakterističan „vertikalni prorez“ mačjeg oka čest je kod noćnih grabljivica. Sadrže sloj tkiva sačinjenog od reflektivnih ćelija poznat u nauci kao tapetum lucidum i nalazi se iza mrežnjače. Ove ćelije reflektuju ulazno svjetlo kroz proreze i na taj način mrežnjača postaje dvostruko osjetljiva. Zahvaljujući tome, mačke i drugi lovci ovakvih zjenica bolje i lakše procjenjuju udaljenost od plijena koji love, navodi se u članku objavljenom u naučnom magazinu Science Advances.
Još u petoj deceniji prošlog vijeka, stručnjaci su primjetili da predatori imaju vertikalne zjenice, a plijen horizontalne. Ipak, niko nije detaljnije istražio ovaj fenomen, objašnjava Martin Banks, istraživač Univerziteta u Kaliforniji. Kako bi potvrdili ovu tezu, Banks i njegov tim su analizirali podatke o čak 214 vrsta životinja. Potom su analizirali oblik zjenice svake vrste u skladu s načinom na koji ona živi – i danju i noću.
Grabljivice koje vrebaju iz zasjede, kao većina mačaka i zmija, uglavnom koriste vertikalne proreze na zjenicama dok love.
„Razlog za to je mehanika oka. Ove vrste grabljivica moraju dobro da izmjere rastojanje između sebe i svog plijena,” objašnjava Banks.
Postoje dva načina da se ta razdaljina izmjeri. U prvoj metodi, mozak poredi razdaljinu dvije slike i šalje povratnu informaciju očima radi boljeg rasuđivanja. Druga metoda je zamućivanje slike, odnosno predmeta ispred i iza onoga na čemu je fokus.
„Kako se ispostavilo, mjerenje udaljenosti, odnosno dubine u prostoru, lakše se postiže ovim metodama i zjenicama sa vertikalnim prorezima, nego očima horizontalnih zjenica,” objašnjava Banks.
