"U reportaži prenosimo vas šezdeset i više godina unazad, doba tihe bosanske romantike, nježnog sevdisanja i ašikovanja momaka i djevojaka. Prenosimo vas u ono doba, kad se za voljenom djevojkom čeznulo i uzdisalo iza gustih pendžerskih mušebaka (drvena rešetka na prozorima ženskih prostorija u muslimanskim kućama, op.a.) ili priškrinutih avlijskih kanata, pred avlijama punim šimšira, katmera i karanfila", stoji na početku teksta "Ašikluci : Kako se nekad voljelo i ašikovalo", objavljenog u publikaciji .
Da ste naprimjer, kojim slučajem prije sedamdesetak godina prošli kroz današnju ulicu br. I, vidjeli biste u staroj bosanskoj kući, koja se donedavno nalazila uz zgradu "Narodne uzdanice", kako iza gustih pendžerskih mušebaka sjedi i ašikuje čuvena ljepotica Mulija Imširina. Vidjeli bi pod njenim pendžerom čuvenog Alibega Halilbašića, djeda današnjih Halilbašića, kako onako stasit, ponosan i ravan kao bor stoji u crvenim firalama uspravljen na vilenom atu i držeći se rukama za pendžerske demire, nježno sevdiše i ašikuje.
Eto, tako se nekad sevdisalo u ovoj Krajini, umjesto današnjeg korza, žureva, plesova i flerta. Ali to je bilo onda, kad su stari putopisci ovako pisali.
"Krajiska je čaršija krasna. Robe ima iz Indije, Perzije, Austrije i drugih zemalja. Voda je zdrava, zrak čist, a narod zdrav i rumen u licu. Mjesto je sa svih strana okruženo planinama, a sarajevske su vode obilne i liče na vode života. Trgovci u čaršiji kad broje novac i kad čuju mujezinov glas uz riječi: 'Odazivam ti se Bože', ostavljaju novac i hrle u džamiju. Ženski im je svijet po svojoj čistoći i plemenitosti na stepenu Rabije Adevijske, a po ljepoti, finoći i skladnosti biser, kakav se rijetko može naći."
Ašikovalo se obično petkom, poslije džume
Eto, u tome i takvom, ašikovalo se i voljelo onako, kako vam sada pripovijedamo:
Ašikovalo se obično petkom i blagdanom poslijepodne. Čim svijet otklanja podne, odnosno džumu i izađe iz džamije, momci krenu pod pendžere ili na vrata svojim djevojkama, koje su se dotle obukle u najljepše ruho i okitile nakitom, čekajući na dolazak momaka i ašika. Malo je tada bilo vrata i demirli pendžera, iza kojih nisu provirivale svijetle djevojačke oči.
U času, kad momak stigne, pod pendžer voljene djevojke, ašikovanje otpočne. Evo, šta se po prilici pri tome govorilo, kako bar pripovijeda Fejzibeg Kulinović u Hangijevoj knjizi "Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini":
Momak: "Golubice, zašto skrivaš lišce, tvoje lišce ljepše od ružice"?!
Ona: "Skrivam lišce jer j' upeklo sunce".
On: "Da ti nisam grana na putu? Ako sam, da se uklonim? Ili se kriješ što me ne begenišeš, il' se bojiš da ne hrupi drugi".
Ona: "Dragi doš'o, nema viš' ko doći".
Ašikovanje tada teče veselo i vješto poput bistrog i hitrog gorskog potoka, a sevdah postaje sve nježniji. Momak tada uzdiše i govori:
"Deder malo bliže kroči, da ti vidim crne oči, i visoko tvoje čelo, sjajno moje ogledalo. Da te smijem spopasti po pasu, grick'o bi te kao miš kajasu. Slatka moja rezaćijo, medom bih te hranio, u kašici stopio, u šećeru popio. Izgori mi džan k'o na vatri patlidžan".
Djevojka: "Ih, ih, da je srce trenica, a nož ledenica, odmah bi' se zbola".
