Međutim, njena ljubav prema pisanju koja potiče još od gimnazijskih dana ne jenjava, te se odlučuje posvetiti poeziji sukladno studiranju na prestižnom fakultetu.
Vrlo brzo stiče popularnost sa svojim kratkim tekstovima u kojima na neobičan način opisuje situacije sa kojima se svako lice svakodnevno i susreće.
Do sada je napisala preko 200 kratkih tekstova od kojih su najpopularniji prevedeni na čak dva strana jezika.
Kako i kada si započela sa pisanjem?
Ne znam da li bih uopšte mogla da kažem da je moje pisanje imalo početak. Poezija se u meni poput talasa na središtu mora stvarala dosta duže prije no što sam joj jednog dana odlučila otvoriti vrata dopustivši da zapljusne obale spoljašnjosti.
Pa, ipak, vrijeme je u cijelom ovom procesu izrazito bitan faktor.
Ranije sam težila pisanju proze, vjerujući kako ću tek sa par stranica teksta uspjeti objasniti poentu same teme, a onda su vremenom tekstovi postajali kraći, stil se postepeno mijenjao i najednom je, neopaženo, proza sublimirala u poeziju.
Danas imam svoj prepoznatljivi stil pisanja i danas čvrsto vjerujem da se i sa jednom rečenicom može dotaći srž – teme ili nečije duše, samo ako umiješ.
Jer, ako ne možeš u jednoj rečenici smisao svega objasniti sebi, onda nećeš ni sa stotinama stranica uspjeti objasniti drugima.
Da li je ovo tvoja prva knjiga i zašto si odabrala da bude bez naslova?
„Redovi bez naslova“ je moj prvijenac i izrazito sam ponosna na ovu knjigu.
Sačinjena je od skupine tekstova u kojima se prepliće različita tematika, pa je samim tim namijenjena širim masama. Tekstovi su pisani u prvom licu, pa ipak, kroz ove tekstove ja ne pričam o sebi već na neki svoj način predstavljam živote drugih ljudi. Od života onih sa kojima dijelim toplinu doma, do onih koje sam slučajno nekad srela i toneći u ambis u njihovim očima izronila priču o njihovim životima.
Neki od ovih tekstova doista jesu stvarne priče, neki tekstovi su tek plod moje mašte, pa takvima volim udahnuti dio svoje duše i likovima pridodati neke svoje karakteristične osobine, pa oni tako koliko god bili tuđi ipak ostaju moji.
Naročito me raduje činjenica da su moji izmaštani redovi doista nečija stvarnost, da neki ljudi tisućama kilometara udaljeni žive ono o čemu ja tek nastojim da pišem. Kada govorimo o samom koceptu knjige interesantne su dvije stvari:
1. Knjiga je bez naslova
2. Knjiga počinje i završava sa istom pričom.
Pa, ako ste od onih koji knjigu sude prema naslovu, ovu ipak nećete moći osuditi.
A ako ste od onih koji po otvaranju knjige prvo pročitaju njen kraj, ne morate brinuti, jer ste čitanjem kraja vi ustvari pročitali njen početak.
A svojim čitaocima koji čitaju onako kako je zamišljeno ostavljam da na kraju na osnovu pročitanog, na osnovu doživljenog odaberu po njima najjadekvatniji naziv za ovu knjigu, znajući pritom da niti jedan naziv nije pogrešan.
Da li planiraš još neku knjigu i koje ćeš se tematike držati prilikom pisanja?
Nisam od onih osoba koje imaju unaprijed isplaniran život, čak nisam ni od onih koje imaju unaprijed isplaniran dan.
Prosto živim u trenutku. Ustanem, udahnem vazduh i uzmem najbolje od onog što mi se nudi, pa do čega me na takav način proživljen dan dovede.
Tako da ne, ne planiram, ali ju svakako priželjkujem. Kakva će biti tematika, kakav stil, da li će biti roman ili još jedna zbirka poezije, doista ne znam, svakako će biti određeni trenutkom u kojem započnem sa pisanjem knjige. Premda, imam već nekoliko ideja kako bih voljela da sve to izgleda, pa se nadam da ću u neko skorije vrijeme jednu od njih uspjeti da realizujem.
Svakako, ništa ne požurujem, sve što se desi, desit će se baš u pravom trenutku, iako će se mnogi prije toga činiti „pravim“ baš kao što to obično biva u životu.
Ko ili šta je tvoja inspiracija tokom pisanja?
Znam da ću sada mnoge začuditi, ali od okvirno 30 dana u mjesecu, ja pronađem inspiraciju, odnosno inspiracija pronađe mene tokom sveukupno šest dana.
Pa ipak, pišem skoro svaki dan. Zašto?
Možda danas napišem jednu rečenicu iz koje će se u trenutku mog susreta sa inspiracijom izroditi nečiji život.
Možda ne napišem ništa, pa ipak, možda se negdje u meni tokom tih pokušaja rodi ideja koja tek čeka da bude ostvarena i da iz ničeg ipak nastane nešto, nastane sve.
Ako bismo svi pokleknuli pred životom, pred poteškoćama, pred nedostacima i nemogućnostima, gdje bismo danas svi skupa bili i ko bi od nas u životu postigao išta vrijedno pomena?
Svakako, htjela bih naglasiti da je moja sestra glavni „krivac“ za nastanak ove knjige.
Bez njenog života, bez prepreka koje su pred nju tokom istog postavljene, ja nikada ne bih imala dovoljno snage, dovoljno želje i dovoljno hrabrosti da o životu na ovakav način pišem.
Ona je moj nepresušni izvor inspiracije i motivacije. Moje podignuto jedro, moj vjetar u leđa, moja muza.
I naravno, moji jedini istinski heroji, moji roditelji koji mi svojim primjerom pokazuju kako ljubav treba da izgleda i bez ijedne riječi mi kažu sve, bez ijednog savjeta me ipak nauče da ne pristajem na manje, na ono što bi ljubav tek mogla da bude ako se ne zagrebe ispod površine.
Njima dugujem svoj život, ne zato što su mi ga oni podarili, već zbog toga što bez njihove ruke na mojim ramenima, bez njihovog vjerovanja, bez njihovog bodrenja i savjetovanja ja danas ne bih živjela na ovakav način. Hvala vam. Vi ste moje sve!
Koliko često prepravljaš tekstove i da li imaš neki najdraži tekst ili citat iz svoje knjige?
Mislim da niti jedan svoj tekst nisam pročitala više od dva puta, pa ih samim tim niti ne prepravljam.
Tekst napišem za par minuta i kao takvog ga predstavim svijetu, jer jedino kao takav, nebrušen, jeste poseban, drugačiji.
Nikad ne pišem onako kako bi to drugima zazvučalo lijepo, da bi drugi moje riječi tek pročitali,već pišem tako da ljudi moje riječi osjete, dožive i prežive.
Najdraži citat mi je svakako: „Tako to obično biva. Ne završi svako sa onom koju voli, ali i ne voli svako onu sa kojom završi.“
Za kraj mi kaži šta želiš da ljudi kažu o tvojoj knjizi nakon što ju pročitaju i koja je tvoja poruka čitaocima?
Istinu.
Želim da kažu istinu.
Svaka kritika, bilo pozitivna, bilo negativna je važna za moj dalji rad i uspjeh.
Na samom početku knjige sam rekla ljudima najvažniju stvar za mene:
Ostavite knjigu za kasnije.
Odgodite čitanje za sat ili dva
i sada prosto volite.
Strance,
prijatelje,
obitelj ili sebe.
Sada samo volite sebe.
Hvala na izdvojenom vremenu Belmi za ovaj intervju, nadamo se da će ih još biti uz samu promocije knjige, koju ćemo naknadno objaviti. Čestitamo našoj Cazinjanki, dokaz da se u našoj Krajini može uspjeti, posebno kad su u pitanju mladi i ambiciozni ljudi kao što je Belma!
