Rođena je u kraljevskoj bavarskoj kući Wittelsbach. S nadimkom Sissi uživala je u neformalnom odgoju prije nego što se sa šesnaest godina udala za cara Franju Josipa I. Brak ju je gurnuo u mnogo formalniji habsburški dvorski život, za koji nije bila spremna i koji je smatrala neupadljivim. Rano u braku bila je u sukobu sa svojom svekrvom, nadvojvotkinjom Sophie, koja je preuzela odgoj Elisabethinih kćerki, od kojih je jedna, Sophie, umrla u djetinjstvu. Rođenje prijestolonasljednika Rudolfa poboljšalo joj je položaj na dvoru, ali zdravlje joj je trpjelo pod pritiskom i često bi posjećivala Mađarsku zbog opuštenijeg okruženja. Svekrva joj nije dala da odgaja djecu, da ih doji, a birala im je imena kako je ona željela. Elisabetha joj se nikada nije mogla suprotstaviti, jer je svekrva bila mnogo jača od nje. Dahnula je tek kada je Sophie umrla. Elisabethina uloga bila je da razvije duboko srodstvo s Mađarskom i pomogla je uspostaviti dualnu Austro-Ugarsku monarhiju, 1867. godine.
Smrt njenog sina jedinca i njegove ljubavnice Mary Vetsera u ubistvu-samoubistvu u njegovom lovačkom domu u Mayerlingu 1889. godine bio je udarac od kojeg se Elisabeth nikada nije oporavila. Povukla se sa sudskih dužnosti i putovala, bez pratnje porodice. Godine 1890. izgradila je palaču na grčkom ostrvu Krf, koju je često posjećivala. Palača Achilleion, koja je sadržavala složeni mitološki motiv, bila joj je utočište.
Mnogo toga je radila u svom životu zbog čega su je mnogi prozvali prvom kraljevskom celebrity ličnošću. Neki su princezu Dianu upoređivali s Elisabethom zbog njenih stavova, slobode i borbe za djecu. Bila je opsjednuta kilogramima i fizičkim izgledom, stalno je vježbala, bila je zaljubljena u svoje mlado lice. Stidjela se svojih godina i izgleda kako su je godine stizale, pisala je poeziju i prozvana je jednom od najtužnijih pjesnikinja.
Rođena je 1837. godine u Münchenu kao najmlađe od četvero djece i djetinjstvo joj je bilo poprilično idilično. Njen otac, vojvoda Maksimilian Josip Bavarski i princeza Ludovika Bavarska nisu pretjerano marili za dvorski protokol i odabrali su radije život u dvorcu na selu.
Upravo takva vrsta odrastanja joj je donijela kasnije probleme u životu. Sissi je slučajno došla na prijestolje, jer je Franjina majka željela da joj sin oženi Sissinu sestru Helenu, tada 23-godišnju djevojku koja se činila kao pravi izbor za njenog sina. Helena je stigla u pratnji sestre i niko nije ni mogao očekivati da će se Franjo na prvi pogled zaljubiti u djevojku s “mekim, ljupkim očima”, koja je imala “usne poput jagoda”. Zaprosio ju je nakon svega pet dana, a ona je pristala. Vjenčali su se nakon devet mjeseci u bečkoj Augustinskoj crkvi. Dan njihovog vjenčanja, koji je oboje usrećio, zapravo je bio kraj Sissinim danima slobode. Nakon rođenja četvero djece, te Franjinih nevjera, ipak je shvatila da oni nemaju ništa zajedničko.
UŽAS DEBELIH ŽENA
Sa 172 cm, Elisabeth je bila neobično visoka. Čak i nakon četiri trudnoće, održala je težinu na približno 50 kg do kraja svog života. To je postigla postom i vježbanjem, poput gimnastike i jahanja. U dubokoj žalosti nakon smrti svoje kćerke Sophie, Elisabeth je danima odbijala jesti; ponašanje koje bi se ponovo pojavilo u kasnijim periodima melanholije i depresije. Dok je ranije večerala s porodicom, to je počela izbjegavati; a ako je i jela s njima, jela je brzo i vrlo malo. Kad god bi joj težina prijetila preko pedeset kilograma, uslijedio bi “lijek natašte” ili “lijek glađu”, koji je podrazumijevao gotovo potpuni post. Meso joj se gadilo, pa je jela ili sok od polusirovih bifteka istisnut u tanku juhu, ili se držala dijete s mlijekom i jajima.
Elisabeth je svoju ekstremnu vitkost naglasila kroz praksu “uskog vezivanja”. Tadašnji korzeti bili su tipa split-busk, koji su se prednjim dijelovima učvršćivali kukama, postupak koji je ponekad trajao i po sat. Elisabethino prkosno razmetanje ovom pretjeranom dimenzijom razljutilo je njenu svekrvu, koja je očekivala da će neprestano biti trudna.
Razvila je užas debelih žena i taj stav prenijela na svoju najmlađu kćerku, koja se prestrašila kad je kao djevojčica prvi put upoznala kraljicu Viktoriju (koja je bila punija).
U svojoj mladosti Elisabeth je slijedila modu tog doba, koje su dugo godina bile krinolinirane suknje u obliku kaveza, ali kada se moda počela mijenjati, ona je bila predvodnica napuštanja suknje-obruča radi vitkije siluete. Nije joj se svidjela ni skupa oprema ni protokol koji je diktirao stalne promjene odjeće. Nikada nije nosila podsuknje ili bilo koji drugi “underlinen”, jer su joj dodavali masu, a često je bila doslovno ušivena u odjeću, kako bi zaobišla pojaseve, nabore i bore i dodatno naglasila “uski struk” koji je postao njen zaštitni znak.
Carica je razvila izuzetno rigorozne i disciplinirane navike u vježbanju. Svaki dvorac u kojem je živjela bio je opremljen teretanom, viteška dvorana Hofburg preuređena je u njenu spavaću sobu, postavljeni su prostirke i nosači, kako bi mogla vježbati na njima svakog jutra, a ugrađena je i carska vila u Ischlu s gigantskim ogledalima, kako bi mogla ispraviti svaki pokret i položaj. Mačevanjem se počela baviti u pedesetim godinama s jednakom disciplinom. Vatrena jahačica, jahala je svakog dana satima, postajući vjerovatno najbolja na svijetu, kao i najpoznatija jahačica u to vrijeme. Kada zbog išijasa više nije mogla izdržati duge sate u sedlu, zamijenila ga je hodanjem, izlažući svoje polaznike beskonačnim marševima i pješačkim turama po svim vremenskim prilikama.
U posljednjim godinama svog života Elisabeth je postala još nemirnija i opsesivnija, vagajući se do tri puta dnevno. Redovno je uzimala parne kupke, kako bi spriječila debljanje; do 1894. godine potrošila se gotovo do iscrpljenosti, dostigavši najnižu tačku od 43,5 kg. Bilo je nekih odstupanja u Elisabethinoj prehrani, koji su izgledali kao znaci prejedanja. Jedne prilike 1878. godine carica je zaprepastila svoje saputnike kada je neočekivano posjetila restoran inkognito, gdje je popila šampanjac, pojela pileću salatu, a večeru je završila “velikom količinom kolača”.
Za razliku od mnogih žena njenog doba, nije bila pretjerana obožavateljica kozmetike i parfema, no njega kože joj je bila prava opsesija i neprestano je eksperimentirala raznim preparatima, koje su farmaceuti spremali posebno za nju.
Osim svog strogog režima vježbanja, Elisabeth je vježbala zahtjevne rutine ljepote. Svakodnevna briga o njenoj obilnoj i izuzetno dugoj kosi, koja se s vremenom od tamnokose plavuše u svojoj mladosti pretvorila u kestenjastu brinetu, trajala je najmanje tri sata. Kosa joj je bila toliko duga i teška da se često žalila da joj složene dvostruke pletenice i pribadače zadaju glavobolje. Njen frizer, Franziska Feifalik, prvotno je bila scenski frizer u Wiener Burgtheatru. Feifaliku je bilo zabranjeno nositi prstenje i obavezno je trebalo nositi bijele rukavice; nakon višesatnog odijevanja, pletenja i pričvršćivanja caricinih haljina, dlake koje su otpale morale su se u srebrenoj posudi pokloniti njenoj prijekornoj carici na pregled. Kad bi joj kosu prali kombinacijom jaja i konjaka jednom u dvije sedmice, tog dana su otkazivane sve aktivnosti i obaveze. Prije sinovljeve smrti, zadužila je Feifalika da ukloni sijede dlake, ali na kraju života njena kosa opisana je kao „gusta, premda prošarana srebrenim nitima“.
Elisabeth je koristila ove sate tokom dotjerivanja za učenje jezika; tečno je govorila engleski i francuski, a mađarskim studijama dodala je i novi grčki. Njen učitelj grčkog, Constantin Christomanos, opisao je kako je govorila za vrijeme uljepšavanja.
– Friziranje traje skoro dva sata. Dok mi je kosa zauzeta, moj um ostaje besposlen. Bojim se da mi um ne pobjegne kroz kosu i na prste mog frizera. Otuda i moja glavobolja nakon toga.
Elisabeth je štedljivo koristila kozmetiku i parfeme, jer je željela pokazati svoju prirodnu ljepotu. S druge strane, kako bi sačuvala svoju ljepotu, testirala je bezbroj kozmetičkih proizvoda koje je pripremala bilo u sudskoj apoteci, bilo u slučaju da ih je satima čekala u vlastitim stanovima. Činilo se da favorizira “Crème Céleste” (sastavljen od bijelog voska, spermaceta, ulja slatkog badema i ružine vode), ali i preferira široku paletu tonika i vode za lice.
Njeni noćni rituali bili su jednako zahtjevni. Elisabeth je spavala bez jastuka na metalnom postolju, za koji je vjerovala da je bolji za zadržavanje i održavanje uspravnog držanja. Lice je prekrivala sirovom teletinom ili zgnječenim jagodama, koje je koristila kao noćnu masku za lice. Bila je i masirana, a često je spavala s krpama namočenim u jabukovo sirće iznad bokova, kako bi sačuvala tanak struk; vrat joj je bio umotan u krpe natopljene vodom za pranje. Da bi dodatno očuvala tonus kože, svakog jutra se tuširala hladnom vodom (što joj je u kasnijim godinama pogoršavalo artritis), a navečer mazala maslinovim uljem.
Nakon trideset dvije godine odlučila je da ne želi da se osporava javna slika vječne ljepotice. Zbog toga nije više pristajala na portrete i nije dozvolila fotografije. Nekoliko fotografija snimljenih bez njenog znanja prikazuju ženu koja je bila „graciozna, ali gotovo previše vitka“. Posljednja fotografija koja je napravljena prikazuje je u crnini. Mnogi napisi govore da je nakon smrti sina nosila samo crnu boju.
LIKVIDACIJA
Desetog septembra 1898. italijanski anarhist Luigi Lucheni, iz apsurdnog razloga ubio je Elisabeth. On je, naime, pod utjecajem anarhističkih ideja jednostavno želio ubiti nekog poznatog iz visoke klase, kako bi cijeli događaj dospio u novine. Kad je došao u Ženevu, meta mu je bio francuski vojvoda od Orleansa, no budući da je ovaj promijenio raspored putovanja, Lucheni nije mogao doprijeti do njega. Tada je Lucheni saznao da je u Ženevi carica Sissi, pa je odlučio ubiti nju umjesto vojvode.
Sissi je bila pomalo buntovničke prirode pa je odbijala zaštitu policije i čuvara. Kad se ukrcavala na parobrod na Ženevskom jezeru, Lucheni se zaletio u nju i uspio ju je probosti tankom oštricom (zašiljenom turpijom). Ona nije primijetila da je ubodena zbog vrlo čvrsto stegnutog korzeta, pa je nastavila dalje i ukrcala se na parobrod. Tek je tada osjetila jaku bol u prsima. Naime, tanka oštrica je probola srce i uzrokovala krvarenje, koje se izvana nije vidjelo zbog zategnutosti korzeta. Ubrzo je umrla, a Lucheni je uhapšen. Na fotografijama hapšenja uočljivo je njegovo nasmijano lice. Naime, bio je sretan što je uspio ubiti nekoga iz vladajuće klase.
– Siguran sam da bih ponovo uradio isto! I ne kajem se nizašta! – kazao je na suđenju.
Lucheni je osuđen na doživotni zatvor. Nakon čitanja presude viknuo je prisutnima u sudnici: “Anarhija kraljuje! Smrt aristokraciji!”
Dvanaest godina kasnije Lucheni se kaišem hlača objesio u zatvorskoj ćeliji.
Tuga za sinom
– Lutam sama ovim svijetom… Užitak i život odavno izbjegavam… Nemam s kime podijeliti sebe… Srodnu dušu nikad nisam otkrila… – napisala je prije više od stotinu godina.
Napisala je to u sumrak, promatrajući travnjake ispred svoje vile na otoku Krfu, tugujući zbog smrti sina Rudolfa. Ta bol ju je odvojila od ljudi – nju koja ionako nikad nije uspjela posve se sroditi sa svojom okolinom.
