Starenje se uglavnom povezuje s proživljenim godinama što se naziva hronološkom dobi, što i jeste standardni način određivanja starosti. Međutim, postoji i biološka dob, a ona procjenjuje stanje tijela na ćelijskoj razini.
Stvarno stanje organizma
Kada nas netko pita za godine, obično odgovaramo svojim hronološkim brojem. Ipak, to ne odražava uvijek stvarno zdravstveno stanje.
Dvije osobe iste hronološke dobi mogu biti potpuno različite biološke dobi, jedna može imati vitalnost mlađe osobe, dok druga može pokazivati znakove prijevremenog starenja.
Iako je biološka dob još uvijek u razvoju kao naučni koncept, pruža dublji uvid u proces starenja. Razumijevanjem i hronološkog i biološkog starenja približavamo se otkrivanju misterija kako i zašto starimo.
Biološka dob odražava unutrašnji proces starenja tijela na molekularnoj i ćelijskoj razini. Ovaj je koncept prvi put prepoznat 1988. godine kada su naučnici tražili bolje načine za proučavanje promjena povezanih sa starenjem.
Za razliku od hronološke dobi, koja jednostavno prati proteklo vrijeme, biološka dob uzima u obzir biomarkere i fiziološke funkcije kako bi procijenila stvarno stanje tijela. Neki istraživači smatraju da bi biološka dob mogla biti tačniji pokazatelj općeg zdravlja od tradicionalnih metoda određivanja starosti.
Međutim, procjena biološke dobi ostaje izazov. Nauka još uvijek nije identificirala najpouzdanije biomarkere i uspostavila standardizirane metode za precizno mjerenje.
Vrste starenja
Starenje se može opisati kao postupno smanjenje funkcije organizma tokom vremena, od molekularne razine do cijelog tijela. Ipak, tačni mehanizmi koji pokreću starenje još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni.
Ključni biološki procesi, poznati kao “obilježja starenja,” pomažu u razumijevanju nekih aspekata ovog procesa. Oni uključuju:
1. staničnu senescenciju (gubitak funkcije stanica tokom vremena)
2. kroničnu upalu
3. epigenetske promjene (modifikacije DNK koje utječu na starenje)
4. mitohondrijsku disfunkciju (problemi s proizvodnjom energije u stanicama).
Iako ti faktori nude određene uvide, većina saznanja temelji se na istraživanjima provedenim na životinjama. Ljudska biologija je puno složenija, što otežava primjenu ovih spoznaja. Identifikacija tačnih biomarkera ostaje ključni izazov u određivanju biološke dobi.
Ako nauka uspije potpuno potvrditi ove biomarkere, oni bi mogli pomoći u procjeni efekta intervencija povezanih sa starenjem i predviđanju rizika od bolesti povezanih s godinama.
Životni stil
Određivanje biološke dobi složen je proces jer ne postoji jedan test koji daje konačan broj. Umjesto toga, istraživači koriste više metoda za procjenu biološkog starenja.
Iako genetika igra ulogu u procesu starenja, životne navike imaju značajan utjecaj na biološku dob. Naprimjer, dugogodišnji pušač može izgledati starije od nepušača koji vodi zdrav način života. Istraživanja pokazuju da osobe s boljim životnim navikama često imaju povoljnije biomarkere povezane sa starenjem.
Ključni faktori koji utječu na biološku dob uključuju:
1. prehranu i nutritivnu ravnotežu
2. tjelesnu aktivnost
3. pušenje i konzumaciju alkohola.
Iako istraživanja podržavaju vezu između životnog stila i biološkog starenja, mnoge studije su presječne, što znači da mjere podatke u određenom trenutku.
Da bi se utvrdila jasna uzročno-posljedična povezanost, potrebna su dugoročnija istraživanja.
Foto: Facebook
