Jim Kitchen, avanturist i profesor poduzetništva na Kenan-Flagler Business School Univerziteta u Sjevernoj Karolini za Newsweek je opisao svoje iskustvo prilikom posjete Marijanskoj brazdi najdubljoj tački okeana koju je dosad vidjelo samo oko 30-ak ljudi na planeti. U nastavku vam prenosimo njegov tekst za Newsweek.
Svoju žudnju za lutanjem definitivno sam naslijedio od roditelja. Kad sam bio klinac, vozili bi nas iz južne Floride u državu Washington u zadnjem dijelu našeg karavana obloženog drvetom. Dakle, vidio sam cijeli kontinentalni dio Sjedinjenih Država. Usput su nas odveli do Cape Canaverala—i od tada sam svemirski entuzijast.
Oduvijek mi je bio san otići u svemir. Htio sam biti astronaut. Ali otišao sam na koledž i tamo sam osnovao svoju prvu kompaniju— putnički posao. Radili smo velike, grupne ture po Karibima. Zatim sam počeo putovati svijetom s tom turoperatorskom kompanijom.
Dok sam vodio svoju putničku kompaniju, posjetio sam oko 75 zemalja i tada sam stvarno počeo istraživati, naučiti toliko o svijetu i sebi. Tada sam prešao iz kolekcionara putovnica u “povezivača”, upoznajući fascinantne ljude diljem svijeta. Na kraju sam posjetio svoju 193. zemlju u 2019., što je ukupan broj zemalja u svijetu koje su priznale UN.
U martu 2022. imao sam privilegiju otići u svemir u misiji shuttlea Blue Origin, čime sam ispunio svoj životni san. Kontaktirao sam Blue Origin nekoliko godina, pokušavajući ući na jedan od njihovih svemirskih letova. Sigurno sam ih kontaktirao oko 20 puta i konačno sam se čuo s njima u decembru 2021. Nazvali su me i pitali me želim li biti na sljedećem letu i koljena su mi doslovno klecala! Prije lansiranja, odletjeli smo u Van Horn, Teksas, na četiri dana intenzivne obuke, upoznavajući posadu s redoslijedom dana lansiranja, sigurnosnim procedurama i vježbajući ulazak i izlazak iz sjedala tokom nulte gravitacije.
Odlazak u svemir bio je nevjerovatan – bilo je to izvantjelesno iskustvo. Budući da sam bio 06 km iznad Zemlje, bio sam prikovan crnilom svemira.
Zatim sam, u julu 2022., otišao do Challenger Deepa, najdublje poznate tačke Zemljinog morskog dna, koja se nalazi oko 1 kilometara dole u Marijanskoj brazdi, u zapadnom Tihom okeanu. Saznao sam za priliku da odem na dno oceana prije nekoliko godina, ali zbog pandemije COVID-a, nisam osjećao da je to pravo vrijeme da odem. Također, odlazak u svemir bio je moj primarni fokus. Poticaj da odem 2022. bio je taj što se podmornica prodaje i ide ili sad ili nikad. Nije bilo rasprave. Naporno sam radio cijeli svoj život kao poduzetnik. Vrijedilo je svakog penija.
Challenger Deep sastoji se od istočnog, centralnog i zapadnog bazena. Ja i moj pilot Tim McDonald otišli smo do istočnog dijela istočnog bazena, do mjesta koje prije nije bilo istraženo, dosežući dubinu negdje između 10.925 i 10.935 metara. Bilo je potpuno nevjerojatno.
Meni lično cilj je bio samo istražiti samo dno oceana. Nisam provodio nikakva naučna istraživanja prije putovanja, no na brodu s kojeg je sišla naša podmornica bili su naučnici koji su mapirali morsko dno. I, posjetili smo mjesto na koje, koliko znamo, niko još nije putovao u Marijanskoj brazdi.
Rov se nalazi oko 210 nautičkih milja jugozapadno od Guama, a mi smo krenuli iz Guama brodom DSSV Pressure Drop. Neposredno prije ronjenja bio sam uglavnom samouvjeren, iako sam u pozadini, naravno, bio donekle zabrinut šta bi moglo poći po zlu. Kao što sam bio prije odlaska u svemir, razmišljao sam o svojim prijateljima i porodici i razmišljao o tome koliko sam nevjerovatno sretan što sam doživio ta iskustva.
Oko 8 sati 5. jula ušli smo u podmornicu i spustili se. Trebalo mi je oko četiri sata da se spustim do dna i na putu prema dole, samo sam imao intenzivno iščekivanje onoga što ćemo vidjeti. Ti zapravo ne znaš. Postoje karte o tome kako izgleda topografija tamošnjeg dna okeana, ali bilo je nekoliko prilika u kojima karte ne podsjećaju na ono što se tamo zapravo nalazi. Tako da nismo imali pojma što ćemo vidjeti. Cilj je bio mapirati područja, dobiti video visoke rezolucije i staviti ljudske oči na nevidljiva mjesta.
Kad smo stigli do dna, od početka je bilo prilično jasno da nam se sprema nešto jer su očitanja sonara na podmornici bila spektakularna. Zapravo, oči mog pilota su zasjale. Rekao sam, “Šta vidiš?” A on je odgovorio: “Nikad prije nisam vidio ovakvo čitanje.”
Samo 10-ak minuta od mjesta gdje smo sletjeli bila su spektakularna područja na kojima se moglo vidjeti kako pacifička tektonska ploča zapravo ide ispod filipinske ploče. Zapravo smo bili svjedoci sudaranja dviju ploča i svih ostataka koji nastaju tim procesom.
Vidjeli smo i nevjerovatan život. Zapravo smo prikupili niz amfipoda koji su poput malih račića—fantastični su. Razmislite o tome, nemaju svjetla, gotovo su na niskim temperaturama, nema kisika, postoji strašan pritisak. Ali ova stvorenja uspijevaju tamo dolje.
Osim toga, vidjeli smo neke morske krastavce, koji su izgledali kao prozirne, plutajuće mrlje sluzi. Lebde oko vas i vi mislite: “Šta je to?” Izgledaju poput izvanzemaljskih oblika života.
Ali za mene je najnevjerovatnija stvar bila vidjeti te bakterijske prostirke. Na svjetlu s podmornice izgledali su poput zlatnika na površini od dva-tri kvadratna metra. Ali oni nisu fotosintetski — tamo dole nema svjetla i jedva ima imalo kisika. Bilo je kao da sam na marsovskom roveru. Ako život postoji na Jupiterovim mjesecima ili drugim planetima, pretpostavljam da će to vjerovatno biti poput onoga što smo vidjeli u Marijanskoj brazdi. Moći vidjeti taj morski život iz prve ruke bilo je nevjerovatno.
Na 11 km ispod razine mora, s milijardama litara vode iznad, pritisak je bio 16 000 funti po kvadratnom inču. Stoga je očito da bi se nešto dogodilo tamo gdje je titanska sfera podmornice probijena, to bi odmah bilo katastrofalno. No, najveća opasnost je zaplesti se i ostati zaglavljen na dnu sa samo 96 sati kisika za hitne slučajeve.
Ostali smo na dnu Challenger Deepa oko dva i po sata i mislim da je najčudniji trenutak bio dolazak do dna i pilot koji je rekao: “Kakva je to poruka o pogrešci na ekranu?” Kad je pilot trebao otpustiti neke utege kako bi postao plutajući i kad je pritisnuo prekidač, ali nije radio, pomislio sam: “O moj Bože, hoćemo li zapeti.” No, srećom, postojala je rezerva, pa je pritisnuo drugi prekidač i on se isključio.
Uglavnom, sve je prošlo po planu. A stvarnost je da je podmornica već bila spuštena do pune dubine okeana, pa sam bio prilično uvjeren da će izdržati pritisak. Ali bio sam iznenađen što nisam doživio nikakve neobične fizičke osjećaje unutar podmornice. Kabina je pod potpunim pritiskom pa mi uši nisu pucale ili nešto slično.
Bio sam jedan od manje od 30 ljudi koji su otišli na to putovanje. Tako je malo ljudi ikada sišlo da vidi dno Marijanske brazde jer je tako teško doći do nje. Više je ljudi bilo na Mjesecu, a to je pravi podvig. Prilično je izvanredno.
Na ovoj planeti ima osam milijardi ljudi. Naselili smo svaki kvadratni pedalj zemlje. Mislimo da smo tako fantastični. Ipak, 70 posto naše Zemlje čini okean, a tako malo toga je kartografirano ili istraženo. Ja sam također profesor i moja je poruka mojim studentima uvijek bila da je sve moguće — probijati granice i održavati svoje snove živima. Nadam se da ih mogu inspirirati.
Ovo iskustvo bilo je jednako odlasku u svemir, tako da bih apsolutno prihvatio priliku da ponovno odem. Za mene lično, vidjeti najdublju tačku okeana bilo je ostvarenje sna.
