Prođete li bilo kojom bosanskohercegovačkom sredinom, o njoj vam neće toliko reći zgrade koliko ljudi. Njihova dostignuća i izvrsnost u onome čime se bave. Arijana Vojić Jašarević, bivša je rukometašica, sportska sutkinja, majka, pjevačica u slobodno vrijeme i Bišćanka koja je svoj rodni grad mnogo puta činila ponosnim. Iako na Svjetskom prvenstvu u rukometu za žene, održanom prošle godine u Japanu, nismo učestvovali, ipak smo imali svog predstavnika među sudijama. U finalnom susretu Arijana je bila jedini delegat iz Bosne i Hercegovine.
– IHF- Svjetska rukometna federacija prije svakog velikog takmičenja s liste službenih lica-sudija i delegata, odabire službena lica koja će biti odgovorna za provođenje rukometnih pravila na utakmicama. Lista se sačinjava na temelju niza referenci, i to: prethodnog iskustva, broja utakmica, broja odrađenih prvenstava, kvalitete rada, ponašanja na utakmicama, odrađenih testova i slično. Službena nominacija za 24. Svjetsko rukometno prvenstvo stigla je na moju adresu u augustu 2019. godine. S obzirom na to da sam znala da me u Japanu čeka vrlo intenzivan period, nastojala sam da se što kvalitetnije i fizički i mentalno pripremim prije samog polaska, kako bih opravdala povjerenje koje mi je ukazano. U toku Prvenstva imala sam mnogo utakmica, 21, prije same finalne, a svaka od njih je bila zahtjevna, teška, intenzivna i bitna za sudionike. Znalo se desiti da dnevno imam tri utakmice, koje se doslovno igraju jedna za drugom, i ja sam na tarenu, ne ostavljam mjesta umoru. Nominacija za finalni susret između Holandije i Španije došla je kao kruna, kao šlag – kaže Arijana na početku razgovora za naš magazin.
No, prije nego što ste postali sudija, bavili ste se rukometom, kada se rodila ljubav prema ovom sportu?
– Kako to obično krene u dječijim godinama: „Gdje svi iz mahale, tu i ti“, tako sam i ja 1991. godine prvi put s prijateljicama iz ulice ušla u sportsku dvoranu „Luke“ u Bihaću, bio je to i moj prvi susret s rukometnim terenom i treningom. Sportska dvorana „Luke“ postala mi je kao druga kuća, na terenu sam ostavila mnogo znoja, ponekad i krvi, pretrpjela mnogo udaraca, povreda, ali i slavila jako puno pobjeda te doživjela pravu sportsku radost i euforiju, koja je vrlo brzo svaki put potisnula sve ono teško u životu i razvoju jednog sportiste. Rukomet, ali i bilo koji drugi sport kojem se istinski predate i u kojem se pronađete, vrlo brzo vas obuzme. Za mene je rukomet i tad i danas sinonim za druženje, ljubav, prijateljstvo, radost, adrenalin, jedinstvo, podršku.
Počeli ste, kažete, trenirati 1991. godine. To je bilo već predratno vrijeme u našoj zemli. S kojim problemima ste se kasnije susretali?
– Moj ŽRK „Bihać“ takmičio se i u Premijer ligi BiH, ali i Prvoj ligi Federacije BiH i kroz svoje postojanje i period mog igranja prolazio je kroz različite probleme, opstrukcije, negativne utjecaje sredine, nažalost, nekad i politikanstvo, kojima se nekad mogao oduprijeti, nekad ne. Moja generacija rukometašica, trenera, ljudi koji su tada radili u Upravi Kluba, nosila je na svojim leđima teško breme ratnog i poratnog vremena u Bosni i Hercegovini. Svako od nas je davao svoj maksimum i nikad nismo poklekli niti izdali boje svog kluba. Znali smo zašto to radimo, upravo za buduće generacije rukometašica koje dolaze. Posebno nas raduje činjenica da naš ŽRK „Bihać“, u koji je svaka od nas utkala dio sebe, živi i dalje se takmiči u Prvoj ligi BiH. Međutim, ono što me ne raduje jeste činjenica što vidim da i ova današnja generacija bihaćkih rukometašica prolazi kroz slične probleme koje smo i mi imali prije više od 20 godina. U Klubu sam igrala do 2005., uprkos teškoj povredi koljena koju sam doživjela 2004. godine.
Kada Vaša karijera kreće u smjeru u kojem je danas, EHF/ IHF delegata?
– Paralelno s igračkom karijerom počela je i karijera rukometnog sudije. Krajem 2002. godine tadašnji trener ŽRK „Bihać“, pokojni Rade Popović, koji je bio poznat po svojoj strogoći, ali izuzetnim pedagoškim i psihološkim vještinama, pozvao je mene i moju suigračicu Mirelu, kasnije sudijsku partnericu, na sastanak. Pomalo iznenađene, ali bez mnogo pitanja, vjerujući da je o nekom individualnom treningu riječ, otišle smo. Ušle smo u malu dvoranu, spremne za trening, međutim, na naše veliko iznenađenje trener nam je rekao da stanemo pred ogledalo unutar dvorane. Potom je prišao i svakoj od nas stavio pištaljku u ruku i rekao: „Da čujem zvižduk za time-out i pokažite mi znak“. Od tog dana počela je naša obuka i trening za rukometnog sudiju, najprije pred ogledalom, a poslije i na terenu, gledali smo mnogo utakmica, analizirajući sudijsko kretanje i odluke, sve do juna 2003. godine, kada izlazimo na prvi rukometni ispit u Banjoj Luci, koji uspješno polažemo i stičemo zvanje rukometni sudija. Nakon toga slijede prve utakmice, sada u drugoj ulozi, a zatim i polaganja za veće kategorije. Po završetku naše igračke karijere, nastavljamo sa sudijskom karijerom i prvi put Federacija BiH na listi sudija dobija ženski sudijski par: Arijanu Jašarević i Mirelu Kadić. Godine 2014., Evropska rukometna federacija (EHF) me imenovala EHF delegateom, time sam postala prva žena EHF delegat u Bosni i Hercegovini, da bih Odlukom Međunarodne/svjetske rukometne federacije, 2018. godine, bila imenovana i internacionalnim delegatom (IHF Delegate).
Uz sve sportske obaveze diplomirali ste ekonomiju. Kako ste spojili dva potpuno različita zanimanja?
– Tokom odrastanja moj fokus je prvenstveno bio na obrazovanju, a onda i na sportu. Nikada ni jedno ni drugo nije trpjelo. Nakon Gimnazije, završila sam Ekonomski fakultet te se, 2004. godine, zaposlila. Sve u životu je isključivo stvar dobre organizacije; ako ste dobro organizirani onda za sve obaveze imate vremena. U toku srednjoškolskog obrazovanja, ne samo da sam trenirala i aktivno igrala rukomet, već sam trenirala i odbojku, išla na probe hora, a vikendom, kad bih bila slobodna od rukometa, bila sam i pomoćni košarkaški sudija – zapisničar na košarkaškim utakmicama. Sve je to utjecalo na moj kompletan razvoj i oblikovalo me u ovo što sam danas. Posao kojim se bavim je povezan s turizmom i jako je dinamičan, upoznajem i krećem se među jako puno ljudi, slično kao i u rukometu. Valjda iz tog razloga to dvoje jako dobro funkcioniše, jedno radim tokom sedmice, drugo tokom vikenda.
