Žena treba da zna šta želi, i da se drži toga. Da nađe čovjeka koji će je podržavati u njenim željama i snovima i odlukama, bez obzira imali oni porodicu ili ne, kaže Amra .
Do sada smo čitali o uspjesima našeg proslavljenog fudbalera Edina Džeke i njegove supruge Amre, odnedavno imamo priliku čitati i o njihovoj kćerkici Uni. Dvogodišnja djevojčica od svog rođenja plijeni pažnju domaće javnosti, i čini se da je krenula stazom svojih slavnih roditelja, koji, osim što su se potvrdili u svojim karijerama, također su kroz humanitarne projekte i akcije pokazali i svoju plemenitu stranu.
Edin je s porodicom promotor bh. prirodnog blaga, Nacionalnog parka “Una”, što je bio povod prije nekoliko dana da se na Štrbačkom buku upriliči svečana inauguracija najmlađe ambasadorice ovog nacionalnog parka, Une Džeko. Domaćini su joj bili NP “Una” i mališani Dječijeg vrtića ”Una Logen” iz Bihaća, koje je Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine, uz pomoć i saradnju Edina Džeke, ugostila uoči odigravanja utakmice naše reprezentacije s Grčkom. O ovom događaju, kao i majčinskim obavezama razgovarali smo s ponosnom mamom, koja malenu Unu tog dana nije ispuštala iz svog naručja.
– Kada su predstavnici Nacionalnog parka „Una“ došli u Sarajevo, s vrtićem iz Bihaća pripremili su nam spektakl. Naime, imali su spremljenu pjesmicu o našoj reprezentaciji i Edinu. Vrlo brzo nakon toga stigao nam je upit, da li želimo da Una bude prva i najmlađa ambasadorica Nacionalnog parka „Una“. Una nosi ime po našoj najljepšoj rijeci i nekako nismo se bunili, naime, bila nam je čast da preuzmemo tu odgovornost, mi kao roditelji, a Una ispred naše cijele porodice da promovira ljepote Bosne i Hercegovine. Nacionalni park „Una“ je jedno prelijepo mjesto, i nije mi bio prvi put da ga posjetim, ali ipak me oduševio kao da ga prvi put vidim. To je poseban osjećaj, jer je naša Una naučila da se voda, pošto još ne zna šta znači rijeka, zove zaista Una, te je bila mnogo iznenađena. Trudit ću se zaista, nevezano samo za ovaj projekt, da joj usađujemo te kvalitete i znanje o svojoj zemlji i našim ljepotama.
Ona nije bila svjesna tog događaja i šta je postala, još je mala, pa je bila malo nervozna, put je dug i sam prilaz je otežan.
Majka ste troje djece, poslovna žena, sin još nema ni godinu… Na koji način balansirate sve obaveze?
– Organizacijom. Ona je najvažnija. Najbolje funkcioniram pod pritiskom i što više obaveza imam, bolje ih uradim. Edin je dobio dva slobodna dana, a ja sam nabrzinu organizirala dvodnevni odlazak iz Rima i put preko Trsta, Ljubljane, Zagreba, do Nacionalnog parka „Una“. Imala sam tu obavezu, još od prošle godine, ali nikako nismo imali vremena da je ispunimo. Iako funkcioniram tako, nekada se desi da mi padne imunitet, na šta me moj organizam opominje da moram malo da usporim, ali opet koliko god da sam posvećena i majka i domaćica (koliko god bježim od tog izraza), volim da sam prisutna u dječijim životima, i u kući i u kuhanju. S druge strane nijedna žena ne treba da osjeća stid što želi nešto za sebe, da bude poslovno ostvarena i da na kraju ima taj sat za trening, kao što je za mene CrossFit, bez kojeg ne mogu i ne odričem ga se ni zbog čega na svijetu. Zvuči kao klišej kad kažem da sve se može kad se hoće, ali zaista je tako.
U čemu su Vam djeca najsličnija?
– Una i Sofija su mnogo karakterno slične meni, tvrdoglave su, samostalne, radoznale, da kažem i ters. Kada nešto zacrtaju, onda to žele i ostvariti, najbolji primjer za to je Una koja ima samo dvije godine. Sofija što je starija, sličnija je meni. Nekako smo sad u teškom periodu, tinejdžerskom, ona se jedino sukobljava sa mnom, i ja najlakše pucam na nju, ali trudim se konstantno da spustim loptu i da razgovaram s njom, jer sam ipak ja majka u cijeloj priči. Ona mi oko Une mnogo pomaže, a njih dvije su mnogo vezane. Una kad je ne vidi dva dana, doslovno je u snu doziva.
Dani je jako mirna beba, i iskreno iznenadio nas je. Edinova mama kaže da je i Edin bio takav kad je bio mali. Pravi je mali smješko, ima tu rupicu na lijevom obrazu kao i Edin kad je bio beba. Jednostavno je dječak za poželjeti. Trenutno mu rastu zubići, tako da ne spava najbolje, a onda je logično da i meni fali sna. Sama sebi govorim da ne želim da se žalim, jer sve prebrzo prođe. Sofija je već velika, i s obzirom na to da je ista ja, to znači da će uskoro i otići od kuće u želji za osamostaljenjem. Trudim se uživati maksimalno u svim tim slatkim mukama.
Jeste li tokom svih ovih godina odustali i od jednog svog sna?
– Nisam, i mislim da je to moj najveći uspjeh. Nije me nikada bilo strah pokušati i nikada se ne bojim padova, smatram da bi moj najveći neuspjeh bio nešto što želim, a nemam hrabrosti da ostvarim. Sjećam se kad sam odlučila da idem za Ameriku, svi moji bliski prijatelji i porodica su bili protiv toga. Bilo ih je više strah kako ću sama s malim djetetom u nepoznatom, gdje nikoga nemam i nikoga ne poznajem. Uvijek sam govorila da želim da probam i vidim šta me čeka, a uvijek se mogu vratiti. Jednostavno, volim život i uživam u njemu, u svemu onome što donosi, bilo to dobro ili loše. Vjerovatno me takav stav doveo do toga što sam sad, ispunjena i zadovoljna i da nemam neostvarenih snova. Ima tu još nekih snova, upisala sam master nutricionizma, ali od slinih obaveza ne mogu da se tome posvetim u potpunosti, mada neću odustati. S nama se nikad ne zna, počnimo od toga što nikad ne znam gdje će nas Edinov sljedeći ugovor odvesti i kakve će to mogućnosti u poslovnom smislu meni konkretno donijeti.
Mnoge žene nemaju tu sreću da partner razumije njihov posao, Edin Vam je velika podrška u svemu što radite. Je li to obostrano razumijevanje zapravo i ključ za skladan život?
– Poštovanje, razumijevanje i podrška, osim ljubavi su najbitnije stvari, tako da jedno bez drugog ne ide.
Koliko vam je neovisnost čak i u zajednici važna?
– Smatram da je to jako bitno, da jedno drugom damo malo oduška, i da svako ima neki svoj djelić života koji je nevezan za ovo drugo. Treba biti prijatelj prije svega i razgovarati otvoreno i shvatati i održavati potrebe i jednog i drugog. Ne smatrati da moja sreća ovisi o postavci ovoga drugog na bilo kakve odluke u životu, tako da jako je bitno u svakoj vezi na samom početku vidjeti da li se slažete s tom osobom ili ne.
Jeste li, kada je riječ o odnosu snaga između muškaraca i žena, više naklonjeni tradicionalnim ili feminističkim principima?
– Ja sam u međuprostoru. Mislim da je feminizam danas donio mnogo nelagode, otežao je ženama da opstanu u ovom društvu. S druge strane, tradicionalni principi otišli su u drugu krajnost. Treba probati izbalansirati između jednog i drugog. Žena treba da zna šta želi, i da se drži toga. Da nađe čovjeka koji će je podržavati u njenim željama i snovima i odlukama, bez obzira imali oni porodicu ili ne, ako žena misli da može napraviti balans između toga i ipak ostati svoja, to je ipak nešto najbitnije. S druge strane, žena je uvijek bila ta koja je vodila kuću, bar ja smatram, ali ne želim da namećem svoje mišljenje nikome, ali lijepo mi je obavljati kućanske poslove, da sam tu maksimalno u životima naše djece. Uživam da Edina dočekam s ručkom, mada to nije obavezno i ne želim da se to podrazumijeva, jednostavno tako se najljepše osjećam. Jednako želim i da imam nešto svoje, što je nevezano za kuću i za djecu.
Kada biste trebali opisati Vaše i Edinovo vjenčanje, šta biste rekli zašto je taj dan bio nezaboravan?
– Bilo je bajkovito, kao i svako vjenčanje. Nisam nikada o tome pričala, ostavimo to za drugu priliku.
Godine mijenjaju navike, prioritete, na koji način čuvate Vaše psihofizičko zdravlje?
– Definitivno kroz sport. Taj sat, do sat i po je moj izduvni ventil i psihoterapija, najbolje se istresem i osjećam kroz vježbanje. Također, kada je sklad, kad su sva djeca na okupu i Edin. Zaista se trudim da budem svjesna svakog lijepog momenta i da ga doživljavam, koliko god nam danas vrijeme oduzimaju socijale mreže i telefoni, trudim se da ih minimalno koristim. Najveći sam inicijator uživanja u momentu.
Najavili ste prošle godine mnoge poslovne poduhvate s troje prijatelja, pokrenuli ste online platformu. Jeste li zadovoljni načinom na koji se cijela priča razvija?
– Upravo mi je rečeno da ovih dana puštamo sve u pogon. Nailazili smo na razne poteškoće, odgovornost drugih ljudi ili neozbiljnost projekata, ali sad smo priveli kraju sve, što još ne možemo da vjerujemo, jer se svaki mjesec govorilo da je to, to, ali strpljenje se isplati, i sigurna sam, kad sve to krene, da će se i ovo čekanje isplatiti.
