Ja sam Amerikanka, nemuslimanka koja je izabrala da nosi hidžab. Da, ispravno ste pročitali! Ne provodim eksperiment o tome kakav je hidžab niti pokušavam istražiti živote muslimana. Donijela sam trajnu životnu odluku da u javnosti samo pokazujem lice i šake i volim ga!
Kada sam bila mlađa smatrala sam hidžab lijepim ali, nažalost, mislila sam da je većina mitova o hidžabu istina tako da sam bila prestrašena. Kada sam počela studirati upisala sam arapski i sprijateljila sam se sa muslimanima sa mog odsjeka. Nekoliko djevojaka nosilo je hidžab, iako sam volila kako izgleda i poštovala njihovo pravo da ga nose mislila sam da su potlačene.
Nažalost, u isto vrijeme, počela sam primjećivati da pojedini muškarci na mom univerzitetu otvoreno govore o svojim kolegicama kao da su pokretni komadi mesa. Često sam čula priče koje bih radije voljela da nisam o tome šta bi oni uradili pojedinim djevojkama i počela sam primjećivati njihove poglede. Prije nego što sam počela studirati primjećivala sam da me muškarci povremeno neprimjereno posmatraju ali bih ih samo ignorisala, ali nakon što sam čula ovakve razgovore i osjetila njihove poglede, nisam to mogla više ignorisati.
Nekolicini kolega sam pomenula kako se osjećam a često sam dobila odgovore poput ‘muški su muški’ ili ‘to je njihova blologija oni ne mogu ništa protiv toga’. U to vrijeme, kada sam dobila ove odgovore, mislila sam da to što se osjećam nelagodno je samo moj problem. Smatrala sam da oni imaju pravo da se ponašaju na takav način te da nemam pravo da pokušam i da ih zaustavim. Kada sam se zaručila sve se promijenilo.
Moj zaručnik je moja srodna duša. Upoznali smo se u srednjoj školi i bili smo prijatelji godinama prije nego što smo počeli izlaziti. Nekoliko puta ranije me pitao da izađemo i iako sam ga odbila on se uvijek prema meni ophodio sa poštovanjem. Zbog načina na koji se prema meni ophodio pristala sam da izađem sa njim. A dan kada me zaprosio je najsretniji dan u mom životu. Kada sam donijela odluku da cijeli svoj život posvetim njemu i samo njemu činilo mi se očiglednm da niko nema pravo da se prema meni ponaša kao da sam seksualni objekt. Kad god bih primjetila neprimjerene poglede više se nisam osjećala neugodno već sam bila ljuta! Ali još uvijek nisam imala ideju šta da uradim po tom pitanju.
Konačno, jednog dana vidjela sam jednu od mojih prijateljica iz škole, koja je nosila hidžab, i potrčala sam da se pozdravim s njom. Krenula je ka meni ali iz nekog razloga ostala sam zapanjena sa njom. Bila je odjevena kao i obično u maramu i abaju ali u tom momentu izgledala mi je kraljevski i moćno. U tom momentu sam pomislila „Oh, upravo tako želim izgledati“. Počela sam istraživati o hidžabu, i naučila sam više o tome zbog čega muslimanke nose hidžab, šta to hidžab čini hidžabom, te kako namjestiti šalove. Pregledala sam YouTube video snimke, pretraživala online radnje sa hidžabima (uključujući i Haute Hijab) i što sam više gledala više sam bila impresionirana kako ove pokrivene žene zrače stilom i elegancijom.Žarko sam željela da budem poput tih žena, nisam mogla izbiti hidžab iz glave. Čak sam počela sanjati o njemu!
Postoji veliki broj stvari koje volim kod hidžaba. Svidjela mi se pomisao da imam toliku kontrolu nad svojim tijelom i kako vanjski svijet na njega gleda, ali oni što sam također volim jeste koliko se on dobro uklapa sa mojim feminističkim uvjerenjima.Kao feministkinja vjerujem da muškarci i žene trebaju biti jednaki u društvu,i da pravilo posmatranja žene kao seksualnih objekata je oblik nejednakosti i nepravedno ponašanje.U američkom društvu na žene koje se ne oblače da bi bile atraktivne drugima se gleda s prezirom, ali ja vjerujem da žene ne bi trebale da se povinuju smiješnim i nedostižnim standardima ljepote. Hidžab je način da se toga oslobode.
Međutim, način na koji je hidžab najbolje upotpunio moja feministička uvjerenja je to da on predstavlja znatno više od odjeće za žene. Kako sam shvatila, hidžab je način na koji muškarci i žene trebaju komunicirati u javnosti. Muškarci se također oblaće na način koji ih ne otkriva, i muškarci i žene bi se trebali jedni prema drugima odnositi sa poštovanjem.Bila sam sretna kada sam saznala da se i od muškaraca i žena očekuje da budu odgovorni za vlastite postupke,a impresionirana sam koliko su egalitarnistički ideali hidžaba.
Sa ovakvim razmišljanjima bila sam ubjeđena da želim nositi hidžab ali imala sam problem. Plašila sam se da bi moje nošenje hidžaba kao nemuslimanke bilo uvredljivo a previše sam se plašila da pitam moje prijateljice. Na YouTube sam pronašla video snimak koji je obrađivao ovu temu i iako je navedeno da nije uvredljivo bila sam još uvijek nesigurna. Ali na kraju, nakon nekoliko sedmica razmišljanaj o hidžabu konačno sam upitala jednu od prijateljica. Ona mi je rekla da nije uvredljivo, a zatim mi je naglasila da muslimanke nisu jedine koje nose marame, da veliki broj Jevrejki i kršćanski također nosi hidžab.
Nakon nekoliko sedmica od toga počela sam ga povremeno nositi,i kada sam se počela osjećati ugodno počela sam ga uvijek oblačiti kada bih izlazila van kuće. Ubrzo nakon toga otišla sam na stažiranje u Jordan. Plašila sam se da se Jordancima neće svidjeti to što nosim hidžab ali ubrzo nakon što sam izašla iz aviona uvjerila sam se u sasvim suprotno! Kada sam rekla da sam Amerikanka nemuslimanka bili su oduševljeni sa tim da nosim hidžab. Ljudi su mi često govorili da misle da je to veoma dobra stvar što ga nosim,a pojedini su bili toliko ganuti što pokazujem toliko poštovanje prema njihovoj kulturi. Najbolje od svega, nikada neću zaboraviti prizor kako odrastao muškarac skaće od radosti jer nosim džilbab! Ova sjećanja će uvijek mi donositi toplinu u srcu i davati mi snagu onda kada se budem morala nositi sa ljutim pogledima ili neugodnim pitanjima o mom hidžabu.
Ponekad i dalje uhvatim nepristojne muške poglede ali sam radosna što znam da iako mogu pokušavati ono što žele neće moći vidjeti.Zbog hidžaba shvatila sam da je moje tijelo moje pravo, i uvijek ću biti zahvalna muslimankama koje su me tome naučile
