Upravo zbog ove sveopće krize duha i morala muslimana danas, ponovno učenje temeljnih principa islamskog vjerovanja ili akideta, nameće se kao imperativ.
Naime, ono što mi iznova moramo naučiti i čemu moramo podučiti našu djecu i generacije koje dolaze poslije nas, jesu Allahova prava kod nas u pogledu spoznaje i razumijevanja istinskog monoteizma ili tevhida, i izdvajanja samo Allaha Uzvišenog u robovanju i obožavanju.
A to znači da mi moramo naučiti, a zatim podučiti našu djecu i generacije koje će doći poslije nas, da nikada i ni po koju cijenu ne smijemo klečati i potčinjavati se nikome osim Svemogućem Allahu, i to je zapravo jedan od osnovnih rezultata i plodova poznavanja i razumijevanja istinskog monoteizma ili tevhida.
Jer, tevhid nije teoretsko potvrđivanje Allahove jedinosti – puna su usta takvog tevhida danas kod muslimana, učenjaka i neznalica, pa čak i kod muslimanskih tiranskih vladara, i većina muslimana naizust zna tri vrste tevhida: tevhid rububijjet, tevhid uluhijjet i tevhid esmai ves-sifat -, već se akida tevhida mora pretočiti u živu praksu i pokazati na djelu, baš onako kako su je potvrdile prve generacije muslimana na koje se rado pozivamo i busamo u prsa kako dobro poznajemo njihovo razumijevanje vjere i života.
Razlika između razumijevanja akide tevhida slavnog libijskog mudžahida i daije, Omera Muhtara, koji je, onima koji su ga plašili italijanskim borbenim avionima, rekao: ”Sve dok je sa nama Onaj iznad Arša, ne može nas zaplašiti ništa ispod Arša”, i razumijevanja akide tevhida šejha kojeg je italijanski okupator poslao da nagovori Omera Muhtara da se preda, je kao razlika između neba i Zemlje.
Kao što je ogromna razlika između razumijevanja tevhida snaga palestinskog otpora, koji su odlučni ustrajati u svojoj časnoj borbi protiv cionističkih zločinačkih falangi, ne bojeći se nikoga osim Allaha, i razumijevanja tevhida raznih dušebrižnika koji njihov otpor smatraju nerazumnim, i onih koji šute na sav cionistički zločin nad muslimanima Gaze.
Ono što također moramo naučiti, a zatim podučiti generacije koje dolaze poslije nas, jeste da ne ponižavaju našu uzvišenu vjeru islam ni u čije ime i ni pod kakvim opravdanjima.
Također, moramo naučiti i podučiti generacije koje dolaze poslije nas da se, nakon što su spoznali istinu, ne boje govoriti istinu i braniti je u svakoj situaciji, jer je upravo to plod i rezultat ispravnog vjerovanja i razumijevanja akide tevhida.
Moramo naučiti i podučiti generacije koje dolaze poslije nas, da je istina ono što vidimo vlastitim očima, a ne ono što nam drugi diktiraju, ma ko oni bili.
Moramo naučiti i podučavati buduće generacije da je ljudska čast i dostojanstvo bolje od zalogaja hljeba bez kojeg će čovjek umrijeti.
Moramo naučiti i podučavati našu djecu i generacije koje dolaze poslije nas, da je šutnja nad zabludom, lažima i zločinima, razlog za smjelost i odlučnost sljedbenika zablude i kolovođa zla, a da će suprotstavljanje zabludi, zulumu i tiraniji, makar u minimalnom obimu, biti razlog poraza zla i zablude i njenih kolovođa u skoroj budućnosti.
Moramo naučiti i podučavati buduće generacije da nas je Allah stvorio slobodne i da je On poslao Svoje poslanike i vjerovjesnike da nas oslobode robovanja bilo kome osim našem Uzvišenom Stvoritelju.
I na kraju, moramo naučiti i podučavati buduće generacije da Allah nije dao čovjeku dva srca u grudima; jedno koje će se bojati Allaha i drugo koje će se bojati zulumćara i tirana. Srce je jedno i može podnijeti samo jedan od ova dva straha. Drugačije ne može biti i niko drugačije ne može govoriti osim munafika, a oni su osuđeni na propast.(saff.ba)
