Zbog popunjenosti, zatvori u Bosni i Hercegovini, često imaju problem sa smještajem osuđenika, stoga bi češće primjenjivanje izdržavanja kazne, u obliku kućnog zatvora, lakših krivičnih djela do jedne godine zatvora, pomoglo da se smještajni kapaciteti oslobode, ali i da se uštedi.
Na evidenciji Kazneno-popravnog zavoda Zenica u kućnom zatvoru sa elektronskim uređajem za praćenje, trenutno je 29 osoba. Radi se o osobama koje su izvršila krivična djela do kazne zatvora od 12 mjeseci i kao takva, kaznu izdržavaju na ovaj način, u krugu vlastitog doma pod 24- satnim nadzorom, odnosno praćenjem kretanja.
“To znači u svakom momentu mi znamo da li je osuđenik na licu mejsta kod svoje kuće na izdržavanju kazne jer nama svako udaljavanje sa lica mjesta nama dođe obavještenje tada naši timovi izlaze na lice mjesta i utvrđuju da li je došlo do tehničkih problema ili je to lice otišlo”, kaže direktor Kazneno-popravnog zavoda Zenica Rusmir Isak.
Zvanične potvrde iz Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine koliko je osoba pokušalo skinuti “nanogicu”, nema, dok prema riječima direktora KP doma Zenica od 2014. godine od kada se primjenuje ovaj vid izdržavanja kazne u ovoj ustanovi, od 849 osoba samo 33 su prekršile ovu odredbu.
“Ministarstvo pravde je u suštini u svom smislu ima određenu kontorlnu ulogu naročito u pogledu izvršavanja sankcija kako bi eventualno donosilo nove odluke u pogledu što kvalitetnijih načina izvršenja svih kazni koje su predviđene samim krivičnim zakonom”, kaže Nezir Pivić, redoviti profesor na Pravnom fakultetu UNZE.
Osuđenim licima je dozvoljeno napuštanje prostorije u kojoj izdržavaju kućni zatvor zbog radne obaveze, zbog dobijanja neophodne zdravstvene zaštite, pohađanja redovne nastave ili polaganja ispita, posjećivanja raznih savjetovališta, a sve to mogu samo uz validne dokumentacije koja dokazuje razloge za ove aktivnsoti.
Ipak, stručnjaci iz oblasti sigurnosti te pravnih nauka ističu da ovaj vid kazne ima svoje prednosti i mane. Pozitivna strana je što se štedi na troškovima smještaja u zatvorima, jer je poznato da dan u zatvoru državu, odnosno kanton košta više od 80 maraka, te ne dolazi do tzv. kriminalne zaraze, odnosno negativnog uticaja zatvorskog okruženja na osuđeno lice. Dok s druge strane nedostaje eventulani prevaspitni radi i resocijalizacija.
“Zatim izostanak prevencije, preventivnog rada i mogućnost da lice koje je sklono izvršavanju krivičnih dijela tzv. daljisnkim načinom nastavi u kontinutetu izvršavati krivična djela preko svojih kompanjona s kojima je to radilo i prije.Krivična djela koja su počinjena slučajno iz nehata mislim da je tad pozitivno i opravdano da se takva djela mogu izvršavati jer za njih nije potreban ni pravspitni ni resocijalizoni pristup”, kaže Taib Spahić, stručnjak iz oblasti sigurnosti.
“Nije više cilj kazne odmazda i ispaštanje za onog ko je počinio krivično dijelo, nego naprotiv da imamo što manje recidiva odnosno povratnika nakon izvršene kazne ukoliko se cilj može ispuniti sa nekom drugom alternativnom sankcijom, dakle da li je to u pitanju rad za opće dobro na slobodi da li je u pitanju kućni aztvor sa elektronskim nadzorom ili neki durgi način izvršenja kazne to je dobro i za pojedinca ako se može postići svrha kažnjavanja, a i za društvo”, mišljenja je Nezir Pivić.
Posljednjih godina stotine osoba su umjesto u zatvorskim ustanovama kaznu “odslužile” upravo na ove načine, čime je sistem rasterećen. Ipak, da li je njegova upotreba uvijek ispravna i da li se ciljevi kažnjavanja mogu ispuniti u BiH sa ionako krhkom demokratijom ostaje otvoreno pitanje, jer nije problem ističu stručnjaci ko dobija ovaj vid kazne, nego na koji način se ona izriče, piše BHRT.
