U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas. Tema sedmice je još jedan sramotni poraz fudbalske reprezentacije BiH protiv Luksemburga. Idemo ravno do dna.
Ostala nam je utakmica u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo koje se igra naredne godine u Njemačkoj. Večerašnja utakmica protiv Slovačke neće promijeniti ništa – ovo su najgore kvalifikacije reprezentacije BiH otkako se takmičimo za evropska i svjetska prvenstva.
Sramota je izgubiti od Luksemburga dva puta, pa nek' pričaju stručnjaci šta god hoće. A tek ova posljednja sramota od 4:1 govori da idemo ravno ka dnu. Možda do njega još nismo došli – valjda treba da dočekamo da nas pobjeđuju San Marino i Gibraltar pa da Vico Zeljković izvrši svoju misiju. Ovaj čovjek koji u životu nije šutnuo loptu u profesionalnom nogometu na poziciju šefa našeg krovnog Saveza je došao zato što je sestrić Milorada Dodika. A Dodikov cilj je da uništi sve što simbolizira državu, on o tome javno govori više od decenije.
Na putu ka dnu u posljednjoj fazi su angažovali Savu Miloševića, nekada odličnog fudbalera, ali i dokazano nesposobnog trenera. I ide im super. Propadamo, a oni koji bi se trebali boriti za državu mirno gledaju, hodaju po bjelosvjetskim hotelima, zgrću lovu i tako jeftino prodaju svoju dušu.
I ti bošnjački ''predstavnici'' su u Nogometni savez došli političkim uticajem, običnom trgovinom u kojoj je bilo jasno da će na kraju izgubiti fudbal, a time i svi oni koji od srca vole Bosnu i Hercegovinu.
Zeljković je uz sebe uzeo Zvjezdana Misimovića, kojeg su nekada navijači voljeli zbog nogometnog znanja, a danas preziru jer se stavio u funkciju Vicinog uništenja državne repke.
Oni koji u NS više vole reprezentacije Srbije i Hrvatske zadovoljno trljaju ruke, vesele se svakom neuspjehu BiH. To je teška pozicija i situacija za simbol ove države – kako smo svi bili ponosni na naše momke i Safeta Sušića sa kojim smo otišli na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine. Milorad Dodik sretan, jer mu sestrić izvršava zadatak da nas dovede do dna.
Dok su stvari tako poredane i dok Vico Zeljković vodi Fudbalski savez BiH, teško je očekivati neki ozbiljan reset. Ali daleko od toga da treba odustati, mi moramo voljeti naš nacionalni tim i kada gubi i kada dobija, i kad znamo da mu rade o glavi. Niti se smijemo odricati naših najboljih fudbalera, od veterana Džeke i Pjanića, pa do mladog Ahmethodžića. Svi oni moraju i dalje imati našu podršku, jer samo sa njima možemo imati bilo kakvu šansu u baražu koji nas očekuje u martu naredne godine.
A kada bi se reprezentacija kvalificirala u Njemačku, uvjereni smo da bi imali najveću podršku sa tribina od svih timova. Onda bi sve gorilo i takva promocija bi pomogla našoj zemlji više od svih ovih jalovih političara koji nas decenijama lažu i unose mržnju među narodima. I koliko god neprijatelji ove zemlje bili u prilici da imaju inicijativu, na kraju ćemo ih ipak pobijediti.
Zato što je nemoguće uništiti Bosnu i Hercegovinu, a fudbalska reprezentacija je bila i ostat će simbol njene volje da budemo među najboljima u Evropi i svijetu.
