Ova Ruskinja je za sebe pronašla unosan posao - ubijanje djece i civila koje su joj nacisti dovodili na pogubljenje. A onda je više od 30 godina živjela u SSSR-u kao uvažena ratna veteranka.
"To je bio moj posao", mirno je odgovarala Antonina Makarova istražitelju KGB-a, govoreći o tome kako je za vrijeme Drugog svjetskog rata iz mitraljeza redovito strijeljala sovjetske građane. Na duši jedne od najsurovijih žena-ubojica u povijesti ležalo je, prema različitim podacima, 168 do 1500 ubojstava.
Makarova, poznatija kao mitraljeskinja Tonjka, nije se uvijek bavila samo lišavanjem ljudi života. Prije nego što je postala krvnica za naciste radila je nešto upravo suprotno: bila je medicinska sestra u Crvenoj armiji. A na front je otišla kao dobrovoljka.
Međutim, njezina služba u vojsci nije dugo trajala. Na jesen 1941. godine oko 600 tisuća sovjetskih vojnika našlo se opkoljeno u "Vjazemskom obruču". Zajedno s njima zarobljena je i 21-godišnja Antonina.
Nakon što je nekim čudom pobjegla iz obruča, mjesecima je lutala po šumama i selima, privremeno boraveći kod seljaka, ali nigdje se nije duže zadržala. U ljeto 1942. godine Makarova dospijeva u Brjansku oblast, na teritorij pod njemačkom okupacijom, na područje naselja Lokot.
"Mjesto pod okupacijskim suncem"
Teritorij na kojem se našla Antonina Makarova suštinski se razlikovao od drugih područja koja su okupirali nacisti. Tu je kao eksperiment osnovana poluautonomna Loketska samouprava pod vlašću "burgmistra" (gradonačelnika) iz redova lokalnog stanovništva Konstantina Voskobojnika (poslije njegove smrti od ruke partizana u siječnju 1942. godine zamijenio ga je Bronislav Kaminski). Kontrolu su ipak vršili Nijemci, a u naseljima regije "radi održavanja reda" bile su raspoređene jedinice 102. mađarske pješačke divizije.
Samouprava je imala pravo formirati odrede samoobrane, koji su kasnije formirali takozvanu Rusku oslobodilačku narodnu armiju. Upravo se ona u ljeto i jesen 1944. godine "proslavila" krajnjom surovošću tijekom Varšavskog ustanka, doslovno ugušivši grad u krvi.
Skrivajući se u kući jedne žene, Antonina Makarova je razmišljala kuda da krene dalje. Znala je da se u obližnjim šumama nalazio veliki partizanski odred. Međutim, kada je vidjela kako lijepo žive ruski kolaboracionisti, Makarova je odlučila, prema riječima povjesničara specijalnih službi Olega Hlobustova, "potražiti toplo mjestašce pod novim okupacijskim suncem".
Makarova se zbližila s Nijemcima i lokalnim ruskim "samoupraviteljima". Otvoreno se bavi prostitucijom, sudjeluje u stalnim pijankama i zabavama. Uskoro Antoninu uključuju u ozbiljnije poslove, konkretno u strijeljanje Židova, zarobljenih partizana i lokalnih protivnika nove vlasti.
Kako je mnogo godina kasnije Makarova izjavila istražiteljima KGB-a, nitko je ni na što nije prisiljavao: "Oni su me napojili votkom i prvi sam put pijana otišla obaviti strijeljanje." Tako je stvorena mitraljeskinja Tonjka.
Virtuozna krvnica
Pogubljenja su se odigravala u jaruzi pored bivše zgrade uzgajivačnice konja, u kojoj su nacisti napravili zatvor. U istoj zgradi je živjela i Makarova. S vremena na vrijeme lokalni stanovnici su mogli vidjeti kako iz zatvora za grupom osuđenika izlazi zaprega s mitraljezom iza koje samouvjereno korača djevojka sa slamkom u zubima.
"Nisam poznavala one koje sam strijeljala. Ni oni mene nisu poznavali. Zato me pred njima nije bilo sram... Svi osuđenici na smrt za mene su bili jednaki. Mijenjao se samo njihov broj... Zarobljenike su postavljali u vrsti licem prema jami. Na mjesto strijeljanja netko od muškaraca je iznosio moj mitraljez. Na naredbu bih kleknula i pucala u ljude dok god ne bi svi pali mrtvi", rekla je Makarova istražiteljima KGB-a.
"Pogubljenja koja je ona vršila postajala su zastrašujuća predstava nalik teatru. Dolazili su ih gledati rukovoditelji Lokotske samouprave, pozivali su njemačke i mađarske generale i časnike", kaže povjesničar Dmitrij Žukov.
Tonjka je rijetko promašivala, a ako nekoga ne bi pogodila, dokrajčila bi ga iz pištolja. Jednom je preživjelo nekoliko djece, jer su im meci proletjeli preko glava. Djeca su bila zatrpana pod leševima i spasili su ih mještani koji su došli sahraniti pogubljene. Djecu su poslali u šumu kod partizana koji su objavili lov na krvnicu.
Stvari i odjeću pogubljenih ljudi Makarova je uzimala za sebe, nervirajući se što je ona uprljana krvlju i oštećena mecima.
Potraga za zločinkom
Na ljeto 1943. godine mitraljeskinja Tonjka je osjetila da sreća okreće leđa njezinim novim gazdama. Crvena je armija nezaustavljivo od Nijemaca oslobađala teritorij Sovjetskog Saveza.
Makarova odlazi u Brjansk liječiti sifilis, no više se ne vraća u Lokot. Gubi joj se svaki trag.
Vojna kontraobavještajna služba SMERŠ otvorila je potragu za Tonjkom odmah poslije oslobođenja Brjanske oblasti. U jaruzi pored zatvora u Lokotki pronađeni su ostaci 1500 osoba.
Međutim, operativna aktivnost među lokalnim stanovništvom, saslušavanje zarobljenih kolaboracionista i pretraživanje dokumenata daju slabe rezultate. Nije pronađena nikakva informacija o rođenju i obitelji Makarove.
Sretan slučaj
KGB je poslije rata godinama prenosio slučaj mitraljeskinje Tonjke "s koljena na koljeno". Sve se promijenilo 1976. godine, kada je na redovitu provjeru stigao slučaj izvjesnog časnika Panfilova koji se spremao na dulji rok na službu u inozemstvu. U njemu je stajalo da od čitave njegove obitelji Panfilov samo njegova sestra Antonina nosi prezime Makarova.
Ispostavilo se da još tijekom školskih dana stidljiva Antonina nije htjela izgovoriti svoje prezime, a drugovi iz razreda su greškom učiteljici prenijeli da je ona Makarova (po imenu njezinog oca Makara). Na to ime je dobila i dokumente, iako se u knjizi rođenih vodi kao Panfilova.
Tako je postalo jasno zašto među svih 250 pronađenih i provjerenih Antonina Makarovih nije bilo mitraljeskinje Tonjke. Jer pretraga se vodila po matičnim knjigama s rođenja.
Uvažena ratna veteranka
Sestra časnika Panfilova Antonina Makarova radila je u tvornici tekstila u gradu Lepelju u Bjelorusiji. Žena ratnog heroja, poručnika Viktora Ginzburga, ona je i sama bila poštovana veteranka, imala je odlikovanja i držala predavanja mladež.
Uvaženi član društva nije smio biti oklevetan, i zato je KGB počeo praćenje Makarove, koje je trajalo čitavih godinu dana. Časnici su u Lepelj dovodili ljude koji su mogli prepoznati mitraljeskinju Tonjku. Među njima su bili i njezini bivši ljubavnici, kolaboracionisti koji su se poslije odležane kazne u logorima vratili kućama.
Na kraju su upravo oni potvrdili da je uvažena veteranka Antonina Ginzburg zapravo neuhvatljiva mitraljeskinja Tonjka, o čijim zločinima ništa nisu slutili ni njezin muž, ni rođaci, ni dvije kćeri. Makarova je odmah uhićena.
Ispostavilo se da je u vrijeme masovnog bijega njemačke vojske ona dospjela u Königsberg. Kada je grad zauzela Crvena armija, Antonina se predstavila kao medicinska sestra i zaposlila u bolnici. Tu je upoznala budućeg muža, čije je prezime preuzela.
Pogubljenje
Na saslušanjima je Antonina Panfilova-Makarova-Ginzburg bila potpuno smirena. Bila je sigurna da nema razloga da je kažnjavaju i sve je pripisala ratu. Osim toga, Tonjka je iskreno smatrala da će zbog toga što je prošlo mnogo vremena od tih događaja ona dobiti samo nekoliko godina zatvora i uskoro biti ponovno slobodna.
Međutim, sud je donio drugačiju odluku. Sudjelovanje krvnice u ubojstvima 1500 ljudi nije dokazano, ali je sa sigurnošću utvrđeno da joj na savjesti leži 168 streljanih iz jaruge pored lokotskog zatvora.
11. kolovoza 1979. godine u 6 sati ujutro Antonina Makarova je strijeljana, a KGB je konačno zatvorio jednu od najdugotrajnijih istraga u svojoj povijesti.