Mogli bismo svoju državu voljeti i za dvije oktave više kada bi, na primjer, oni koji Mešu Selimovića citiraju zaista i pročitali (makar neka) njegova djela. Pa evo, tebi, domovino, za rođendan citirat ću i ja nešto:
"Ovdje sam postao, ovdje ću nestati... I ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, moja kolijevka i moja grobnica." (Ostrvo, M.Selimović).
Iako nam je zemlja oskudna, možda kao i naša ljubav prema njoj, draže nama nigdje nema. A vele da se iz ničega najviše zavoli. Kad god pomislim da se pod vjetrom povila, niotkud Bosna pokaže neku prkosnu upornost da traje i procvjeta. Da li da je slavim, ili da se na nju ljutim, ili da kažem: moja je ovo i kolijevka i grobnica, pa kakva je takva je, moja je i takvu je ljubim.
Po rođendanima se godina poznaje. Mi, narod bosanski i hercegovački, nekako smo navikli na siromaštvo. Uvuklo nam se pod kožu, kao ljubav što se uvuče, neprimijetno. I kad nekom kupujemo poklone za rođendan, mi ga pitamo: "Šta ti treba, je'l ti nešto dotrajalo?" Kao da nije rođendan, nego kao da se u novi stan uselio, pa mu kupujemo neophodnosti. "Treba li ti nova pidžama, da ovu zanosaš, a novu da ostaviš za 'ne daj Bože', za bolnicu, pa da imaš spremnu?" Ili, "trebaju li ti nove čizme, možda ti ove vodu propuštaju, pa ti mokre noge... Da ti kupimo novi kaput, zaslužio si?"
Voljela bih da je moja domovina...
Mi smo odavno zaboravili (ili nikada nismo ni imali) standard gdje se polazi od postavke: danas je tvoj rođendan i ovo ti poklanjam jer želim da imaš. Želim da u tome uživaš. Želim da te u tome vidim. Želim da nosiš. Bez nužnog razmišljanja o tome da ti to treba ili da si napokon zaslužio. Bez potrebe da to promijenimo jer se prethodno poderalo, jer su noge mokre, a novčanik iskrzan. Jer ti je kaput demodiran, jer ti cipele imaju iskrivljen oblik tvojih deformisanih stopala, jer ćeš možda u ovoj godini na operaciju, pa nek' je rezervna pidžama spremna i netaknuta.
Kad ovo prevedemo na proslavu državnog rođendana, već i ptice znaju da je nekima danas praznik, a nekima samo petak. Srećom pa se petku raduju i oni koji rođendan ne priznaju.
A da li bi sve moglo za oktavu više, da se podigne kvalitet, da se popravi put, da poželimo da komšijina krava bude živa i zdrava, da nazdravimo i radujemo se prazniku? Moglo bi, kad bi mi bili bolji ljudi. U ovoj Bosni puno je onih koje tjera i muka i tuga, i pakost i breme neostvarenih želja, i sve to gura nas u čudno prokletstvo, pa nam malo prostora ostane da volimo i slavimo, pa da petak bude svima draži.
Po rođendanu se godina poznaje i želim da podignem svoja patriotska osjećanja za makar jednu oktavu, da slavimo i pjevamo. Domovino jedina moja, ja bih ti se više radovala kada bih makar jedan dan pogledala dnevnik koji koji ne počinje štrajkovima i ekshumacijama, lažima o poštenim konkursima i prijetnjama o novim poskupljenjima i oskudicama. Voljela bih da je moja domovina mjesto:
Gdje se ne ekshumira, ne ubija
Gdje 11,00 KM nije tri posto ničijih primanja, gdje nije upitna validnost fakultetskih diploma. Gdje je nemoguće da takva pojava postoji, a kamoli da bude masovna.
Gdje se ne govori da treba mladima da damo šansu, nego gdje su mladima pružene sve šanse. Gdje se na ljekarski pregled ne ide sa bombonjerama i koveratama, a pogotovo sa lijekovima i zavojima.
Gdje je nezamislivo da se izabrani zvaničnik saslušava u tužilaštvu, naročito uzastopno. Gdje se ne daje šansa obrazovanju, nego je njegov neupitni kvalitet imperativ razvoja.
Gdje nije rezultat to što mladi unedogled volontiraju po državnim administracijama i javnim preduzećima. Gdje se ne štrajkuje u kontinuitetu, a naročito glađu. Gdje se roditelji krajem avgusta ne pitaju kako će preživjeti septembar i kupiti djeci školsku opremu.
Tamo gdje se ne stavlja natpis: "Fasada se obrušava", nego se, umjesto natpisa, dotrajala fasada zamijeni. Gdje se ne kradu poklopci sa šahtova i, umjesto njih, u šaht zabada grana, kako neko noću ne bi polomio noge. Gdje se udiše čist zrak.
Gdje se ne ekshumira. Ne ubija. Ne trguje obrazom i čašću. Tamo gdje se rođendani slave i pokloni kupuju, ne iz nužde, ne zbog zasluge, nego iz širokogrudosti.
'Iz ničega najviše zavolimo'
Gdje se Meša Selimović čita od korica do korica, a ne vadi samo citat.
Pa ti, državo, sama nastavi niz... Ili ga prekini.
Ipak, ne bih te zamijenila ni za jedan kraj na svijetu. Ako pogledam ovaj niz gore, ti meni ništa od ovoga nisi ni dala. Ali, nema veze, budi ti meni jaka, dugovječna i prkosna od sna.
Pitala me nedavno na luksuz i visok standard naviknuta prijateljica: "Kako možeš da živiš ovdje?" Rekla sam da je to valjda zato što "iz ničega najviše zavolimo" (Osho). I koliko god to ništa bilo malo, ovaj kraj, to sam ja, ovdje sam postala, svugdje drugo bih nestala.
Jedina moja, ja nisam mlada da te mijenjam, ti si moja kolijevka i grobnica i koliko god ljepših bilo, dražih meni i ne može biti, kako prenosi Aljazeera.