Nedavno je na primorju Crne Gore u gradu Baru posječeno 90-ak čempresa. Iz ove rečenice mogao bi se čak izvući zaključak da su posječeni vjetrom, ili sušom, ili nekom prirodnom ili natprirodnom pojavom ili nepogodom. Ali ne, čemprese je pokosila gradska vlast, odnosno sila koja ne trpi da joj iko stane na put i upravo obaranjem svega pred sobom kao pokaznom vježbom opravdava svoje ime – sila!
To što su motorne testere i dobro naoštreni lanci zadirali u drvo, što su radnici rukama držali testere, a neki preduzetnik te iste radnike drži u šaci dajući im minimalce, to nikog ne treba da zanima, jer dok se svi pravdaju kako „samo rade svoj posao“, popadaše nevini čempresi. Možda bi tako izvodili ljude iz voza ili autobusa da ih strijeljaju jer je neki tamo šef naredio. Na toj liniji (ne)odgovornosti, čini se da niko zapravo nije kriv dok „banalnost zla“ ne zavlada, prenosi Al Jazzera.
U školskom dvorištu u gradu Baru našli su se kao „smetnja“ ti lijepi i visoki čempresi kao i betonski amfiteatar. Vlast, kaže kako tu treba graditi dječiji vrtić, i uzalud peticije, uzalud inicijative građana da se taj drvored ne dira, da se odredi druga lokacija za vrtić, sila je udarila, jer sila ne pita. Popadali su čempresi jedan za drugim, a narod se pomamio.
Da je Crna Gora kojim slučajem Francuska, Danska ili Italija, pa da se može reći „nema veze što su ih pokidali, ako čega imamo, imamo drvoreda“, ali ne, nema u Crnoj Gori mnogo drvoreda. Ipak je to kovanica koja sadrži dvije riječi, drvo i red, a ovog drugog fali Crnoj Gori. Drveća ima, priroda razbacala okolo, po planinama, i tamo gdje nismo stigli da ih upropastimo ili naložimo, zaista ima lijepog drveća, ali drvoreda nema. Red je strana riječ i dalje.
Hiljadu ljudi na protestu
Zato su se i okupili građani, ne toliko da spriječe obaranje i kidanje čempresa, svjesni svoje nemoći, došli su da kriknu, jer, svaki taj čempres više je od običnog drveta.
Ne samo što se mnogo ljudi tu zaljubilo, poljubilo, zapalilo cigaretu prvu, plakalo, upoznalo i što su se stvarale uspomene, ganutljivost na stranu, čak i oni koji nikad nisu bili tu, svjesni su značaja tih čempresa, iako nisu u njihovom dvorištu. Valjda je čitava ova planeta naša, a tek što ti čempresi pripadaju svim Baranima, to je suludo dokazivati. Zato je i došlo da izrazi protest toliko mislećih ljudi.
Ali vlast naravno da nije briga za uspomene, nije ih briga čak ni za ekologiju, ozon i rupe, vlast imla plan i djeluje. Saopštenja i opravdanja su štura, birokratska i surova, neumoljivo se odrađuje posao i svako ko smeta biće uhapšen, priveden, procesuiran, sklonjen, kažnjen. Narod zviždi, vrišti, plače, psuje, policija štiti gradilište, a radnici i dalje „samo rade svoj posao“.
Gradonačelnik Bara je dugo ćutao, misleći da će se sve stišati, da će naići neka utakmica ili nova afera i svojim značajem čemprese potisnuti u drugi plan. Za to vrijeme u zoru, oko pet sati izjutra, radnici su uklonili i betonski amfiteatar, počistili pale čemprese i nastavili sa tamponiranjem i pripremama za gradnju.
Narod se snebivao, negodovao i na kraju počeo da se okuplja i da izražava svoje nezadovoljstvo. Na posljednjem protestu pojavilo ih se oko hiljadu ljudi, i upalila se lampica.
Jer, nije isto kad političke partije okupe ljude na ulici, odavno postoje mehanizmi da se ti ljudi ili zloupotrijebe ili razbiju, vlast voli opoziciju jer su savršen alat za manipulaciju narodom, ali ovo, narod koji misli svojom glavom pa se okupio zbog sječe čempresa, prozivaju gradonačelnika i negoduju, to jeste realan problem za vlast.
Kvazi-urbanisti
Ono što previđa vlast jeste bilo kakav bunt, jer vjeruju u anesteziranost mase, vjeruju da je svaki gnjev individualan, i da se ti zgađeni individualci ne mogu ujediniti osim da ih neka partija ne navuče i izvuče.
Međutim, narod su ujedinili ti čempresi, jer je postalo jasno, kako su ti čempresi pali, tako ide i sve ostalo. Bahato, već godinama se svaki djelić zelenila pretvara u zgradurinu, svaka stara kuća što silom što milom ruši i pravi se novi prostor za prodaju.
Divljaju kvazi-urbanisti i novopečeni graditelji, a svi su oni nevidljiva ruka vlasti. Ista je ta nevidljiva ruka u svim bivšim jugoslovenskim republikama, urbanisti sa dosijeima i bez diplome krčme ono što je nekad bio park, plaža, a evo postalo je i školsko dvorište nekome isplativo. Svi su oni paraziti katastra. I svaki posao im je takav, u svim ministarstvima.
Jer, znamo se već 30 godina, dobro se znamo, i nije njima stalo do tih vrtića što će da zidaju, jer pravili bi ih mnogo više umjesto što trpaju sebi u džepove i po nešto otvore pred izbore da prekinu vrpcu i zadive glasačko tijelo.
Zato su čempresi opasni, iako je onaj davno rekao da „tvrd je orah voćka čudnovata / ne slomi ga al’ zube polomi“ ali ispade čempres opasniji. Čempresi su i dobar detektor.
Sadašnja vlast ne trpi ništa što je starije od njih, jer ih opominje da nisu oni Bogovi sa Olimpa, nisu oni sve stvorili. Zato ne trpe čemprese jer je to red koji je neko drugi posadio, ne da bi prodao pa stavio u džep, nego da ostane nekome ko dolazi sledeći.
Protesti tog tipa, kao u slučaju čempresa, jedina su nada za spas Crne Gore. Lišeni ideološkog, vjerskog, nacionalnog i političkog, to je jedini put kojim može normalan građanin da korača ponosno i da traži što mu pripada.