Prije nekoliko godina sam pročitao vijest Nezavisnih novina da je izvjesni Šaban Nurić, iz Gračanice, s lažnom diplomom doktora pravnih nauka sa Univerziteta Michigan (SAD) godinama predavao na više univerziteta u BiH i regionu. Osim što je falsifikovao i u javni promet pustio lažne diplome sa doktorata i magisterija, navodno je falsifikovao i potvrdu o radnom iskustvu predavača na Univerziteta Western Ontario (Kanada).
Nadležni u instituciji zaduženoj za postupak nostrifikacije stranih diploma u RS i brojni univerziteti poslodavci očito nisu dovoljno pažljivo odradili svoj posao, te su imenovanom bez ikakvih dodatnih provjera porijekla diplome praktično omogućili da predaje na nekoliko fakulteta. Koliko mi je poznato, niko nije odgovarao za ovaj propust, kako prenosi Buka.
Da li se iko više sjeća ovog čovjeka? Da li iko zna šta se desilo s njim? Da li iko zna da li su poništeni ispiti ili čak diplome svih studenata kojima je on predavao? Tako to kod nas u BiH, malo se digne prašina, pojedini pozivaju na odgovornost, drugi ćute, najavljuju se reforme i revizije, pa onda nakon nekoliko godina, malo se ko sjeća ovakvih incidenata. Tako će izgleda biti i s ovim recentnim apelima zvaničnika i predstavnika javnih institucija u BiH za sveobuhvatnom «revizijom diploma».
Međutim, malo se ko usudi jasno i glasno reći «ko je ta, šta je ta da prostiš, gdje li je ta, odakle je, kuda je, ta: revizija diploma». Ko će je raditi, ko je targetiran, koga je potrebno kazniti, kome je potrebno nešto oduzeti ili uskratiti?
Prvobitne inicijative su naravno došle odmah nakon članka i video priloga sarajevskog Žurnala, u kojem je novinarski tim na čelu s Avdom Avdićem raskrinkao jedan mali, poduzetni i dobro organizovani, krug «edukatora» iz Sanskog Mosta. Oni su uhodano prodavali diplome srednje medicinske škole, bez predavanja ili polaganja ispita u ekspresno kratkom roku. Vijest su podijelili svi relevantni mediji u BiH, a stigla je čak i do nekih zvaničnih institucija u Njemačkoj i Hrvatskoj, koje su najavile da će se sve diplome suspektnog kvaliteta i porijekla detaljno provjeriti, te da će se procedure nostrifikacija u tim zemljama od sada ozbiljno pooštriti.
Reagovali su i zvaničnici iz Vlade FBiH, prventstveno ministrica Dilberović, te pojedini predstavnici akademske zajednice. Nije nedostajalo ni komentara dežurnih političkih analitičara o stanju obrazovnog sistema u BiH, te svih onih koji su eto i ranije upozoravali na ove pojave, ali nadležne institucije (prije svega tužilaštva na različitim nivoima vlasti) nisu reagovale adekvatno ili nikako. To je valjda i bio povod da se ekipa Žurnala upusti u ovaj poduhvat, kako su i sami rekli tokom snimanja i razotkrivanja poserednika Pehlivanovića:tužilaštvo zna da se ovo radi, ali niko neće ništa da poduzme.
Sadržaj prijedloga za saniranje ove situacije, koja iznova izaziva čuđenje javnosti, je varirao. Bilo je prijedloga da se u različitim resorima obave interne revizije diploma, da se formiraju komisije na nivou određenih sektora javne uprave s ciljem preispitivanja stanja, itd. Šta je zajedničko svim ovim prijedlozima je to da oni isključivo targetiraju osobe za koje se sumnja da su krivotvorile svoje diplome, te da se prilikom ove revizije (kako god ona izgledala i u kojoj god formi da se javi, ako ikako) samo «love vještice» koje su se drznule da svoje diplome falsificiraju i puste u javni promet. Gotovo niko nije javno izrekao da je ovakav vid isključivog targetiranja onih koji su falsificirali diplome u najmanju ruku banalan i parcijalan. Za one koji ne znaju, falsificiranje dokumenata je već opisano kao krivično djelo u svim važećim krivičnim zakonima u BiH, te već postoje svi zakonski preduslovi da se svi potencijalni prekršitelji procesuiraju i kazne (ukoliko za to postoje dokazi i ukoliko su nadležna tužilaštva voljna da se pozabave ovim pitanjem sada kada postoji pritisak javnosti). Dakle, sa ili bez najavljene revizije, svako onaj za koga se posumnja i utvrdi da je diploma falsificirana, može da bude odgovoran. Sve što je potrebno uraditi jeste uzeti sve datoteke zaposlenika, napraviti spisak diploma sa svim relevantnim podacima, poslati spiskove sa svim relevantnim podacima na odgovarajuće fakultete i zatražiti provjeru podudarnosti sa njihovim matičnim knjigama.
Ili još bolje, neka vlade na svim nivoima usvoje uredbe kojim se nalaže svim obrazovnim institucijama u BiH (osnovnim i srednjim školama, univerzitetima i njihovim organizacionim jedinicama, i sl) da uploadaju svoje matične knjige online, na način da su one zaštićene šiframa i u skladu sa važećim propisima o zaštiti ličnih podataka, te da se svaka javna instuticija ili privatna organizacija posebno interno pozabavi provjerama podudarnosti podataka na diplomama njihovih uposlenika sa online matičnim knjigama koje su, u centralizovanoj ili decentralizovanoj formi, objavile sve javne obrazovne institucije, a na osnovu svojih evidencija. To isto vrijedi i za diplome iz inostranstva koje su priznate u BiH. Na taj način bi se izbjegao haos pojedinačnih odgovora na sve potencijalne upite svih institucija koje žele da se bave ovim pitanjem, te bi se uspostavio trajni mehanizam provjere validnosti diploma i za sve naredne generacije diplomanata. Svako bi tad mogao biti revizor u svojoj instituciji i pratiti akademska postignuća kolega. Tim bi proces najavljene revizije bio uspješno završen, bez ikakvih ad hoc komisija, bez ikakvog dodatnog stresa. Ostaje naravno da se vidi šta da radimo s posljedicama, validnošću presuda osoba koje su radile sa lažnom diplomom kao sudije, profesora s lažnim titulama koji su potpisivali studentske indekse, priučenih ljekara koji su skrivili nečiju smrt ili invaliditet i sl. Sve će to imati velikog odjeka na pravni i politički sistem, pa se možda zato nismo ovim ni bavili ranije.
Međutim, ostaje jedno bitno pitanje: šta je akademska revizija, bez akademske lustracije?
Šta ćemo kad završi revizija, kad otkrijemo sve one s falsificiranim diplomama, a među nama i dalje rade pojedinci koji su se potrudili da im diplome budu validne, valjane, datumski podudarne, izdate i potpisane o legalnih predstavnika institucija, a za koje svi mi znamo da nisu završili svoje obrazovanje časno i u skladu sa svim pravilima i normama akademije i struke?
Najavljena revizija nam neće otkriti te nečasne pojedince i grupe koji su sav svoj akademski imidž izgradili iza zatvorenih vrata, a da nisu nikad vidjeli ni učionice, ni knjige, ni nastavnike, a ocjene im uredno upisane u knjižice ili indekse, putem stranačkih i drugih lascivnih kanala, najčešće kroz podmićivanje i potkusurivanje, u razdobljima kada je to malo ko pratio, provjeravao ili se na bilo koji način brinuo o tome.
Svi mi poznajemo takve ljude, svi mi imamo barem jednog kolegu ili kolegicu u svom kolektivu, svi smo se mi pitali «kako li su oni završili fakultet», «ko li je njega-nju doveo», «ko je njima dao diplomu», «kako li on-ona od prijeratnog portira, taksiste, policajca, frizerke, čistačice i sl. dogura do profesora, ljekara, ministra, sudije, itd.». Ovdje naravno ne govorim o ljudima koji nisu imali priliku da se školuju u mladosti, pa su nekad kasnije svojim radom i trudom nadoknadili propušteno.
To je naravno pohvalno i treba podržavati. Naprotiv, govorim o ljudima koji su se okoristili općim stradanjem u našoj zemlji, nakaradnom tranzicijom, nedostatkom efektivne javne kontrole i niske kulture akademskog ponašanja, sve da bi nelegitimno došli do svojih diploma i titula.
Šta ćemo s onima kojima je rat bio brat, s ljudim koji su preko politike, javnog angažmana, novca i na druge načine došli do diploma, a nakon toga i do društveno odgovornih funkcija? Kako da naše društvo «pročistimo» od onih koji su lažirali svoje akademske kredencije i zauzeli značajne položaje u društvu, a koje nužno ne odgovaraju njihovoj inteligenciji, nivou profesionalnosti ili stručnosti? Svi smo se nešto ušutili. Niko neće da talasa, jer je svako pomalo kriv. Dirni ovog, dirni onog, kako god da pokušamo uzdrmati temelje neće valjati. Stalno slušam iste priče «On ti je završio u ratu ili odmah nakon rata, stranka ga malo pogurala. Znaš, nije neki znalac, ali je ok kao čovjek. Dobar je, saburli. Bori se. Ima djecu. Školuje ih. Bio u ratu. Mučio se. A de šta ćeš, radi tu, biće do penzije, pa eto. Tako ti je to kod nas. Eh, kad bismo sad sve počeli čistiti, ne bi imao ko raditi»
Upravo iz ovih razloga najavljena revizija neće imati mnogo efekta u našem društvu, osim ako ona ne bude praćena akademskom lustracijom. Ne nužno onih koji su samo u akademiji, rade kao predavači i sl, već svih onih koji se predstavljaju da su vješti i dobri poznavaoci svoje struke, bez obzira što im je diploma legalna.
Nama su potrebne administrativno-pravne sankcije za sve lustrirane neznalice i trule kadrove.
Nama su potrebne unutrašnje revizije znanja svih zaposlenika, a posebno onih za koje se sumnja da nisu ono za šta se predstavljaju. Redovno testiranje, redovna provjera učinka bazirana na objektivnim kriterijma. Institucionalizirano kontrolisanje kvaliteta rada i postupanja. Brojni su primjeri neznanja, počevši od dobro dokumentovanog nepoznavanja stranih jezika kod brojnih uposlenika u javnoj upravi, do ozbiljnih propusta i nepoznavanja propisa iz različitih oblasti, a zbog koji se rijetko ko disciplinski kažnjava ili sankcioniše. Nama su potrebne javne baze podataka i repozitari svih diplomskih, magistarskih ili doktorski radova, da vidimo ko se čim bavio, koliko je su validne te diplome s aspekta struke. Da svako od nas bude revizor, da svačiji akademski bude javno dostupan na uvid.
Nama je, kao društvu, potrebno pročišćenje od onih koji su zauzeli javni diskurs svojim neznanjem i nestručnošću, pročišćenje od onih koji su lažnim moralisanjem i argumentovanjem kontrolišu društveno odgovorne procese, a koji nisu pošteno radili na razvoju svog profesionalnog integriteta.
Svima nam je valjda jasno da ako dođe do bilo kakve revizije diploma, da će se njenim posljedicama moći baviti samo pravosudni organi u okviru krivičnog postupka i na osnovu dokaza, dok ćemo se posljedicama eventualne lustracije morati baviti svi mi, prvenstveno unazađene generacije studenata i mladih stručnjaka kojima je uskraćena prilika za kvalitetno usavršavanje i radkod kuće, pa su zato pobjegli iz BiH.