Dok sam kao dijete prisustvovao dženazi, gledao sam ljude koji su pješačili Marš mira, želeći da i ja, jednoga dana, prođem tom istom trasom. Vremenom, to je preraslo u nešto još plemenitije i veće… želio sam, ne samo da prođem, nego i da na tom putu pomažem drugima.
Punoljetstvo i dobro poznavanje prve pomoći bili su uslov za moj prvi odlazak u svojstvu volontera. Nakon obavljenog prvog marša, stvorila se želja da to sve prođem još jednom. Od početka godine pa do mjeseca jula, često sam razmišljao o ovom velikom činu. Najzad sam odlučio da se ponovo prijavim kao volonter.
Spremni i puni elana zaputili smo se ka Nezuku
Ispred zgrade Kantonalnog odbora Crvenog križa bješe 7. jula okupljanje armije volontera pred polazak na Marš. Spremni i puni elana zaputili smo se ka Nezuku, gdje smo po dolasku smješteni u prostorije škole. Uslijedio je sastanak, podjela ekipa, priprema i dopunjavanje opreme i razmjena iskustava učesnika; nekima je ovo i deseti Marš mira.
8. juli
Osmog jula, u ranim jutarnjim satima, krenulo je raspoređivanje ekipa po koloni. Dio sam ekipe koja će tokom cijelog dana pružati prvu pomoć u kampu onda kada kolona dođe sa trase. Vozilima nas upućuju prema mjestu Liplje kod Zvornika, gdje formiramo kamp. Zadatak sanitetske ekipe jeste da od šatora, kojeg postavi Fedaralna uprava Civilne zaštite, napravi pravu malu poljsku ambulantu sa pripremljenom medicinskom opremom.
U poslijepodnevnim satima, kolona stiže u kamp. Ambulanta je zatrpana učesnicima, na svu sreću ništa opasno, pokoji žulj, bolovi u listovima i dosta iscrpljenih. Radi se veoma marljivo i predano, a nakon par sati aktivnog rada, u kasnim noćnim satima stiže nam zamjena. Tu je ekipa Hitne medicinske pomoći koja će raditi noćnu smjenu, dok će vrijedni volonteri otići na zasluženi odmor.
Pred nama je “Udrč”
Devetog jula budi me kiša. Od jutarnjih sati ne prestaje padati. Pred nama je “Udrč”, za jedne brdo, a za druge planina, ali svi se slažu da je to zahtjevan dio trase. Ekipa saniteta iz kampa biva transportovana na lokaciju “Mravinjci”, nedaleko od Konjević Polja, gdje uspostavlja novu poljsku ambulantu.
Kiša i dalje pada, što dodatno otežava kretanje ionako zahtjevnim dijelom trase. Pristižu prvi učesnici kolone. Prate ih volonteri Crvenog križa. Ono što je upečatljivo za ovaj dan jeste da niti jedan član ekipe sa trase nije došao čiste i crvene uniforme. Vidno izmoreni, uniformi uprljanih blatom koje je otežavalo kretanje, ali ponosni jer niko nije ostao iza njih, niti je iko ostao da ga nisu zbrinuli.
U ambulanti se vrijedno radi. Većina učesnika žali se na bolove u leđima, nogama i na žuljeve. Neki su usput izgubili svoje lijekove te tako propustili redovne dnevne terapije. Uz pregled ljekara hitne medicinske pomoći, osigurana im je adekvatna zamjena. Nekoliko unesrećenih sa prijelomima kostiju se sanitetski transportuje prema Zvorniku. Posebno mi se urezala u sjećanje povreda koljena jednog od volontera sa trase. Upečatljiv je trenutak dok ga nosimo do sanitetskog vozila kojim će biti transportovan za Tuzlu. Na njegovom licu su suze. Kaže žao mu je što ekipu mora ranije napustiti. Za njega je marš mira završen, eh tu vidite veličinu volontera, spremnost na žrtvu i pomoć drugima.
Zbog sigurnosti učesnika zaobilazimo novu trasu
Zbog sigurnosti učesnika, Organizacioni odbor donosi odluku da se zaobiđe nova trasa. Kolona će se sutra kretati starom trasom, onom kojom je prošla prethodnih godina. Nova trasa je ona izvorna trasa kojom su prošli Srebreničani, dok su se u julu 1995. probijali prema Nezuku.
Deseti juli, posljednji dan ovogodišnjeg Marša mira, protiče nam u postavljanju kampa i naše poljske ambulante. U prijepodnevnim satima je bilo relativno mirno, sa tek pokojom intervencijom. U poslijepodnevnim satima uputili smo se prema Memorijalnom kompleksu, gdje postrojeni dočekujemo kolonu sa trase. Priružujemo im se, te ulazimo u Memorijalni kompleks da bismo odali počast nevino stradalim.
Druga porodica
Među volonterima, ima i onih koji su izgubili najmilije u genocidu. Zaista je neopisiv osjećaj pratiti čovjeka do mezara njegovih najmilijih. Nema riječi i načina da se opiše emocija koja vas preplavi. Iako su izgubili voljene, kažu da su opet ponosni na one koji stoje uz njih, na njihovu drugu porodicu – na kolege volontere.
Kako se ljudi toliko zavole? Zaista je neke stvari nemoguće opisati. Jednostavno nema riječi kojima se to može iskazati.
Prije svakog kretanja na trasu, ekipe se pozdrave i molitvom isprate, uz ono “sretno”, poput rudara prije polaska u jamu. Na povratku dočekaju se iskrenim zagrljajem uz čestitke na pređenom putu i vrhunski odrađenom poslu. Uz suze i smijeh, umorni od pješačenja i rada, sa bolovima u mišićima ali ipak ponosni na ono što smo zajedno prošli. Teško mi je opisati bilo kome osjećaj koliko je teško rastati se od ljudi koji su za vas kao druga porodica, kako prenosi Bišćani.net.
“Volonteri nisu plaćeni, ne zato što je njihov rad besplatan, već zato što je njihov rad neprocjenjiv…”