„Star panj se ne kalami“ – znao je kazati u mene did, ala mu rahmetelje, kad god bi ga neko pokušao šta nasvitovati o nekom modernom čudu. Heh, a šta je svita danas što pojma nema ni od čega, samo sjedi, bleji, i tako iz dana u dan – priča Mustafa.
Dok je išao do džamije, primjetio je da mu se noga lipi za uložak cipele, što je moglo značiti samo jedno: Obuko je izderane čarape, i sad će u džamiju morati ulaziti vučući noge po zemlji, da ne bi neko slučajno primjetio. Možda bi i rek'o neku psovku, ali kako će; ako ne čuje svit, čuje Bog.
Hoda brže, jer treba predahnuti malo ispred džamije, koju promuhabetiti sa svojim prijateljima koji se tu okupljaju po stare dane, jer ne mogu nigdje drugo pošto im godine ne dozvoljavaju, a tu im ne može niko zabraniti.
Esselamu alejkum svite! – viknu Mustafa sa džamijske kapije, i slučajno malo jače gurnu vrata te ona udariše, a on na pola glasa doda: „Đeš brete!“
Nastavlja on polahko, čuvajući na mislima da mu je čarapa izderana, i razmišljajući kako će dok dođe kući pitati Zumretu što nije čarape bacila kad je viđala da su izderane.
Već se približio klupama koje su se nalazile ispred džamije, rukova se sa svima prisutnima, upita za zdravlje, te bez upita odgovori: „Ah, i ja evo nješta kašljucam ima tri dana, bojim se sve da nisam đe pokupio kakve prehlade; okupam se, pa malo sjedim a prozor na kip otvoren, a sa njega poliva po glavi, po krsti, a ja haj ko šta će mi biti, a Boga mi dragog evo, nješta me tako ufatlo, svako malo kahni, a Zumreta mi njekakvi čajeva nakuhala, svu livadu pobrala, svaku trvu mi pristavla“
Počeša se po sjedoj bradi, koju nije obrijao već par dana, skide francusku kapu sa glave pređe rukom kroz rijetku kosu i vrati je nazad. Ne slušajući o čemu pričaju, htjede Mustafa malo baciti šalu pa ispriča, kako je prije par godina, kad se vratio sa puta dok je išao na Ćabu, jednog ramazana napravio iftar. Skuplo se je tu komšiluka, svita kijamet bilo, sa svih strana dolazili.
Poče iglenisati Mustafa kako je prije par godina pravi'j'o iftar koće svoje, pa onda malo da se izcirkujzi veli: Sjedili smo, a žena je taman počela nositi kalju da naspe prisutnima. Grabi kupus i uritko koji komadić mesa u kutljači se nađe za goste, a kad dođe do hodže, obrnu onaj kupus, smaknu ga sa mesa i kutljačom zahvati one komadine i usu hodži u tanjir. Ja 'nako kroz šalu ozbiljno joj reče: "De i hodži malo kupusa" i ona taman zagrabi malo u kutljaču, kad viče hodža: "Ma neka, nema veze mogu ja i samog mesa!".
Nasmijaše se prisutni, a i Mustafa bi rado prsno u smijeh, ali ne smije, jer još se nije naviko na protezu, pa se boji izletiće mu iz usta, pa eto belaja, a nađe sebi i posla.
Ustadoše, još malo će ikindija, treba se smjestiti u džamiju, iako je Mustafa veoma dobro znao svoje mjesto, kao što je ranije ispričano, uvakufio je stolicu u džamiju, ali, samo za svoje potrebe.
Sjede mustafa sa svitom, jer nikad ne vala ići mimo svita, lijepo su mu vikali, i pošto je ostalo još vremena do ezana, a znalo se da će Mustafa učiti ezan, jer je on bio tu mujezin glavni, sjeti se on jednog događaja, još uz rat.
Veli, da vam ispričam, kako sam ja uz rat naletio na svakav svit. Znate kako je to vrijeme bilo, malo ko imo auto, svit nije ni znao šta je auto, a ja bio vojnik tad, kreno ja neđe, ne znam, sad me ubij, đe sam bio kreno, kad viđam ja njekakva hudenca stoji, natrpala stvari u tašnu, stanem ja odvintam onaj prozor, reko: „Haj upadaj, nemoj tu čekati hoš da te ko pogodi ščim?!“
Uđe ona, vire mi, sjede nonde, reko ne moraš se vezati, nejma policije! (baci Mustafa malo fori da ispadne smješnije), a to je čoječe bilo vrijeme, da mi Allah oprosti, kad sam ja pušio cigare. Moj ti, ja sam zao dvi kutije za dan stući. I metnu ja cigaru usta, uze onaj autoupaljač da pripalim cigaru, reko: „Dokleš ti mala?“.Zapali ja cigaru, kahnu dva-tri puta, vrati onaj dolje upaljač, čekam ja da meni ona reče đe će, kad dite, ona uze onaj upaljač i veli: „Do Todorova“ i vrati upaljač nazad.
Čitava džamija, zajedno sa hodžom se nasmija, Muradifu suze počele ići, a Mustafa se nekako suzdrža, jer bio je vakat da se ezan prouči. Do mikrafona je hodao tako spokojno, i ponizno, ne bi insan reko da je post'o derviš, međutim, samo on je znao pravu istinu, a ona je bila: „Čarape su izderane“
Elvedin Hasanagić