Nisam jedan od onih novinara koji je sa terena izvještavao o zlostavljanju djece izbjeglica i imigranata na granici SAD-a i Meksika od Trumpove administracije, ali prije više od 25 godina istraživao sam koncentracione logore u kojima su Srbi mučili i ubijali Muslimane tokom Bosanskog rata, piše u svojoj kolumni novinar Peter Masss za portal The Intercept.
Ono što sam vidio tada u koncentracionim logorima u Bosni povezano je s onim što se danas dešava u Americi, prenosi radiosarajevo.ba
S obzirom na sve veće interesovanje medija, uslovi u kampovima na američkoj granici će se poboljšati. Ljudi će vjerovatno dobiti sapun, zubnu pastu i krevevete, ali novinarima će biti dopušteno da obiđu samo strogo određene prostorije.
Već viđen scenario
Ovaj scenario viđali smo i ranije. Nakon prvih priča o koncentracionim logorima kojima su upravljali Srbi, a o kojima je prvi pisao novinar Roy Gutman, logori su prvo očišćeni i samo nekim novinarima su dozvoljene posjete.
U ljeto 1992. godine ja sam bio među prvim novinarima koji su boravili u koncentracionim logorima u Bosni i ono što slijedi je neka vrsta vodiča drugim novinarima da razumiju da će i američke vlasti nastojati zataškati zlostavljanja koja se dešavaju u kampovima za izbjeglice.
Obilazak ovakvih kampova su zamka za osobe koje se bave odnosima s javnošću. Vlade nastoje dati sve od sebe da novinari ne obiđu ona mjesta gdje su počinjeni zločini. Evo vam primjer Bosne. Jedan od ozloglašenih koncentracionih logora bio je u fabrici keramike Keraterm i ja sam bio tamo odveden. Zapravo nisam ništa vidio, jer Keraterm je imao mnogo objekata, i u grupi u kojoj sam bio samo smo odvedeni u jednu zgradu.
Naš vodič bio je Simo Drljača, kojeg su NATO snage kasnije ubile na njegovom kućnom pragu, dok se opirao hapšenju zbog učešća u ratnim zločinima.
Drljača nas je proveo kroz zgradu koja je bila prazna i na kojoj je bio tanki sloj prašine na podu, ni traga da su tu bili ljudi.
“Vidite, nema krvi”, rekao je Drljača, smijući nam se u lice.
Njegova podvala bila je krajnje smiješna - u toj zgradi nikada nisu bili zatočeni logoraši.
“Zahtjevali smo da vidimo zgradu za koju smo znali da se nalaze zarobljenici. To je bila zgrada od cigle koja se nalazila 45 metara od mjesta gdje smo stajali. Logoraši su tu bili mučeni i ubijani. Kasnije smo saznali, da su preživjeli logoraši prebačeni odatle prije nego smo došli. Drljača nam je slagao da je to vojna fabrika i da tu ne možemo ući i slikati to mjesto. Naredio nam je da sjednemo u minibus i vratimo se odakle smo došli. Ono što je dodatno sumnjivo je da nije bilo vojnih vozila ili vojnika okolo, a da su pogoni fabrike napušteni”, piše Masss.
Lekcija je posve jasna i jednostavna: Morate otići na tačnu lokaciju gdje se dogodilo zlostavljanje. Ako ste spriječeni da obiđete mjesta i vidite ono što trebate vidjeti, zahtjevajte da vidite zašto vam je onemogućena posjeta.
Laži zvaničnika kampa mogu biti približne zataškavanju inkriminirajućih dokaza.
Često jedini dokaz krivice je apsurd same laži i obmane.
Logoraš koji se tresao
Odvedeni smo u dva koncentraciona logora u kojima su bili logoraši. Jedan je bio Omarska, koji je poznat po najvećem broju ubistava, dok je drugi logor bio Trnopolje, u kojem su također zlostavljani logoraši samo u nešto manjem broju.
Oba logora su očišćena prije naše posjete ali zlostavljanja koja su tu bila nije moguće lako izbrisati. Tu je i etička dilema novinara - da li napraviti razgovor sa logorašima, koji bi kasnije mogli biti dodatno mučeni zbog otkrivanja patnji kroz koje prolaze, ili da ipak napravimo taj razgovor sa otkrijemo cijelom svijetu šta se tu dešava.
“Jedan od najstrašnijih trenutaka u svom životu sam doživio ispred kocentracionog logora Omarska kada se jedan logoraš tresao od straha dok ga je televizijska ekipa upitala da li je bio zlostavljan. Logoraš nije znao šta da uradi. Znao je ako iznese istinu da će ga stražari u logoru ubiti. Njegova nesposobnost da kaže istinu jer zapravo svjedočenje o zločinima koji su se tu desili, a u tom trenutku, jednostavno nije mogao govoriti”, napominje Mass.
Isto tako, ne treba vas čuditi ako u nekom kampu za djecu koju drži Granična policija SAD-a neko od zatvorenika ipak ne progovori o zlostavljanjima. Oni će imati isti strah kao što su imali logoraši u Bosni.
Jedan od logoraša ipak je nama dostavio papirić sa informacijom da je oko 500 logoraša ubijeno u Omarskoj sa palicama, čekićima i noževima.
“Do 6. augusta 1992. godine u logoru se nalazi oko 2.500 ljudi. Spavamo na betonu, jeli samo jednom dnevno u žurbi i bili smo premlaćivani tokom jela. Ovdje smo 75 dana. Molimo vas pomozite nam”, pisalo je u zabilješki.
Amerikanci krenuli putem Srba
Lekcija koja sam naučio iz ovoga, iako je u Haškom tribunalu dokazano da su Srbi počinili genocid u Bosni, da je logorašima bilo lakše napisati na papiru svjedočenje nego uživo reći o patnjama i mučenjima.
Američke vlasti počinju slijediti isti put kojim su išle srpske vlasti u Bosni. Upravo sam pročitao priču novinara Simona Romera koja ledi krv u žilama, o kampu za djecu u mjestu Clint u Teksasu. Romero je napisao priču za The New York Times, u kojoj navodi da je posjetio kamp u trenutku kada je broj djece znatno smanjen u mapu.
Obilazak je bio strogo kontroliran, pokazana je hrana i zalihe koje se daju izbjeglice, ali novinari nisu mogli otići do ćelija gdje borave djeca niti popričati s njima, ili ih slikati.
“Tako je iz dana u dan, užasavajuće. Kako genocidni događaji od prije 25 godina nemaju nikakvog značaja u Americi danas? Danas se to dešava kod nas. Danas smo mi takvi postali”, zaključuje novinar Peter Maass za portal The Intercept.