– Profesionalna ubistva su u kriminalu zanat i niko to neće uraditi džabe, osim ako nije riječ o krvnoj osveti. Cijene za naručena ubistva u Srbiji kreću se od 5.000 do 100.000 eura, a najčešće od 10.000 do 40.000 eura – otkriva za “Politiku” Božidar Spasić, nekadašnji visoki funkcioner Savezne službe Državne bezbjednosti.
U prilog ovoj tvrdnji sagovornika “Politike” govori i navod optužnice da je Saša Cvetanović, kome se optužnicom pripisuje ubistvo Nikole Bojovića, brata Luke Bojovića, po nalogu Slobodana Šaranovića, to učinio za 30.000 eura.
Božidar Spasić u medijima često slikovito opisuje ubistva disidenata devedesetih godina prošlog vijeka, pominjući da su ih organizovale domaće bezbjednosne službe koristeći kriminalce. On tvrdi da su do 2000. godine profesionalne ubice u Srbiji bili ljudi koji su se borili na ratištima, gdje su i stekli “vještinu” ubijanja i nabavili oružje.
Danas, kada su ti ljudi ostarili, pojavila se nova generacija profesionalnih ubica, naglašava on.
– Uglavnom imaju oko trideset godina i obično ne žive u centrima velikih gradova, već se nalaze na rubovima grada i u manjim naseljima. Tako ne izazivaju ničiju pažnju – kaže Spasić.
On navodi da su to ljudi u čijim se glavama apsolutno ništa ne događa za vrijeme ubistva. Oni samo imaju potrebu da završe posao i da se što prije udalje s mjesta zločina, prenosi Fokus.ba.
– Nakon ubistva sasvim se normalno ponašaju. Dešavalo se da smo imali takve profile ubica koji nakon likvidacije odu u kafić i opušteno ćaskaju i piju kafu s prijateljima, kao da se ništa nije dogodilo. Ima i onih koji se nakon počinjenog zločina zabavljaju s kućnim ljubimcima: šetaju psa, igraju se s mačkom… Ti ljudi vode dvostruki život za koji ne znaju ni njihove djevojke ni prijatelji – priča Spasić.
Javnosti je poznat slučaj Sretka Kalinića koji je ubio više beogradskih kriminalaca po nalogu vođa “zemunskog klana”. Neki pripadnici ovog klana su svjedočili da je Kalinić boravio u jednoj prostoriji kuće i izlazio samo kada je trebalo nekoga da ubije.
Profesionalni ubica se nikada ne vraća na mjesto odakle je pošao, dodaje Spasić i kaže da uglavnom uvijek postoji unaprijed obezbjeđen “štek stan”.
– Treba napraviti razliku između onih koji učestvuju u timu profesionalnog ubice i onih koji su samostalni strijelci. Postoje određene osobe koje primaju poslove za ubicu. Tačno se zna kome se treba obratiti u podzemlju. On će saslušati zahtjev od predstavnika naručioca i uglavnom će reći ‘mi ćemo se vama javiti’. Nakon toga, kontaktiraju ubicu i pitaju ga da li može da odradi takav zadatak i koja bi bila cijena – objašnjava Spasić.
Kada je riječ o isplati novca za ubistvo to uvijek rade “treća lica”. Daje se akontacija u visini polovine dogovorene sume, a ostatak novca nakon obavljenog posla.
– U praksi smo imali slučajeve profesionalnih ubica koji su se zadovoljavali sumom od 5.000 eura. Ali, dio novca je uzimao i neko ko je tog ubicu ‘držao na uzici’. Danas, u obračunima ozbiljnih mafijaških organizacija poput škaljarskog i kavačkog klana cijena ubistva ide i do 100.000 eura – navodi Spasić.
“Čistači” siju lažne tragove
Nijedno isplanirano mafijaško ubistvo ne može da se ostvari ako nema svoj logistički početak i kraj, to jest uništavanje tragova.
– Ako ubica nije osposobljen za uništavanje tragova onda ima svog ‘čistača’ koji će nakon egzekutora sve obrisati. Čistač će prvo skinuti sve s ubice – od kose do čarapa. Potom, posebnim hemikalijama mu oprati ruke od barutnih gasova. Uništiće i oružje kojim je izvršen zločin. Također, obezbjedit će da se na mjestu zločina nađu lažni tragovi, poput opušaka cigareta. Ovo smo vidjeli i u slučaju pokušaja atentata na Milana Beka. Policija je na mjestu pucnjave pronašla gomilu pikavaca s raznim DNK – to je namjestio čistač i zato je taj slučaj profesionalni pokušaj ubistva – kaže Spasić.
Ne postoji posebna obuka za profesionalnog ubicu, smatra on. Ali, posebne kategorije su ubistva eksplozivnim napravama i ti ljudi su uglavnom ranije prošli neku obuku u vojsci ili policiji. Treća kategorija su ubice koje žrtvu likvidiraju snajperom, za šta je potrebna posebna “vještina”.
– Svako umije da ubije, ali je poenta da ga ne otkriju. To je pravilo kod profesionalnih ubica – zaključuje Božo Spasić.