Pa reaguju: «Nije tako kako izgleda» ili «Vjeruješ li više meni ili svojim očima». Nedominantne ali poželjne stranke nude usluge alfa partnerima po nižoj tarifi, računajući na nemjerljivo veći profit koji donosi učešće u vlasti, piše Zija Dizdarević za RadioSarajevo.ba.
Ovdašnja javna kuća (s tajnim ulazima i izlazima) vrlo je interesantna i zvaničnicama i zvaničnicima iz susjednih zemalja. Nekada su samo baš znatiželjni voajeri a nerijetko posegnu kroz komšijske tarabe.
Tu su i stranci skloni, neskloni, pristrani i nastrani. Nakon američkih iskaza privrženosti integritetu bh. države i njenom evroatlantskom putu, uspostavljaju se sprege pohotno nagnutih nad tijelom Bosne i Hercegovine. U tom kolopletu su Srbija-Rusija-Hrvatska-Turska. Aferim! A EU ne zna je l' poša il' je došla.
Nismo mi, oni su – Vijeće ministara BiH nanovo je skinulo s dnevnog reda usvajanje Godišnjeg nacionalnog plana, kao uslova za aktivaciju MAP-a i ključnog koraka ka NATO-u. Članovi Vijeća iz Saveza za pobjede (prethodno Saveza za promjene) izbjegavaju izjašnjavanje pozivajući se da komisija za taj važan akt nije dala svoj završni stav. Naime, njeni članovi iz Republike Srpske opstruiraju rad komisije pozivajući se, ponajprije, na, navodno, obavezujuću rezoluciju Narodne skupštine RS-a kojom se proglašava vojna neutralnost tog entiteta. To oni rade uprkos činjenici da je čak Ustavni sud RS-a ocijenio da ta rezolucija ne može imati nikakve pravne posljedice jer nije legislativni već politički akt.
Biće da su se i prepali jer im je nova predsjednica RS-a zaprijetila čak i zatvorskim kaznama donošenjem zakona koji će sankcionirati sve poslenike iz RS-a u državnim institucijama koji ne poštuju odluke vlasti tog entiteta. Sa stanovišta elementarne demokratije to je apsurdno, a pravno neodrživo. S druge strane, članovi Vijeća ministara i njene komisije iz RS-a krše Zakon o odbrani BiH koji obavezuje na provođenje aktivnosti za članstvo u NATO. Za VM nije nužan stav komisije za odluku ona je tek konsultativno tijelo.
Mladen Ivanić, kao jedan od odlučujućih lidera u tom Savezu, izjavio je da je odgovornost na SNSD-u za ispunjavanje uslova za MAP jer je ta stranka bila izričito za to. Ali i Ivanić slabo pamti, ali zato brzo zaboravlja. Naime, kao član pređašnjeg državnog Predsjedništva glasao je za Strategiju vanjske politike BiH za period 2018-2023. godina. Bilo bi logično da poštuju i zbog toga taj akt ljudi iz njegovog Saveza u kojem je nedvosmisleno izjašnjenje za nastavak procesa pristupnja NATO-u.
Ako ostanu pri sadašnjem stavu, ministri Mirko Šarović i Dragan Mektić - koji su stekli simpatije Bosanaca i Hercegovaca i međunarodnih autoriteta jer su se opirali despotiji Milorada Dodika i radili za dobrobit bh. države i njenih građana – završiće svoje mandate kao dvoličnjaci i sinje kukavice koje su se prepale da ih ne optuže da su narodne izdajice.
Grijesi bez ispovijedi – Pokušaj prevaljivanja odgovornosti na drugog nije samo 'patent' političara iz RS-a. Devetojanuarska kompromitacija hadezeovaca s obje strane granice donijela je nekoliko opravdanja kakva više ne prolaze ni u obdaništima. Predsjednica svih Hrvata Kolinda Grabar-Kitarović, hrvatski premijer Andrej Plenković i njegova ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić tvrde da pojma nisu imali da je veleposlanik njihove države u BiH Ivan De Vechio bez da je i ko od njih znao malo se diplomatski pošvalerisao po Banjoj Luci. Po političkim bordelima on više neće bazati, ode u mirovinu.
Notorni politički prevarant Dragan Čović nije se krio u grješnom poslu. Sa zadovoljstvom je učestvovao u Dodikovim velikosrpskim orgijama. Ali ovaj put nadobijao se pljuski od kojih glava zvoni danima i to od viđenih sunarodnjaka s obje strane Une. I što se više vadio, više je tonuo. Prvo se okomio na «političko Sarajevo» (omiljeni izraz i političkog mu sabrata Dodika) i optužio Bošnjake da su za «hajku» na njega kako bi se, uz ostalo, skrenula pažnja s godišnjice ubistva hrvatskih civila u Buhinim kućama kod Viteza. Na to ga je upitala protukandidakinja za mjesto u Predsjedništvu BiH Diana Zelenika zašto onda nije bio tamo.
Potom je Čović pitao zašto niko nije komentirao kada je Dodik odlikovao povodom 9. januara biskupa Franju Komaricu. Biskup je rekao da je orden primio u duhu «praštanja i pomirenja». I nije tačno da nije bilo reakcija. Čak je iz crkvenih krugova traženo da vrati odličje. Važno je i to da se to zbilo 2012, dakle, kad nije bilo odluka Ustavnog suda o 9. januaru. Čović i HDZ su bili često pod kritikom Komarice. Katolička crkva je kapitalno uporište HDZ-ova, ali ovaj put ogorčenje prema Čoviću i Del Vechiju je došlo s baš visokog crkvenog mjesta. Glavni tajnik Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević je uzviknuo: «Ne u moje ime, ne...». A bosanski franjevac Duje Ljevar poručuje: «Ako govorimo o biskupu Komarici, onda treba da kažemo da je to čovjek koji se najiskrenije i najviše bori za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.
Ona je naša, bez obzira na to tko vlada u njoj. Teško je danas svima ugoditi. Uvijek netko traži više. A Bosna je kao država starija i od lijeve i od desne susjede», kazujući da je uvjeren da je neprijatelji neće i ne mogu podijeliti.
Bezgranična ljubav – Čoviću je bila malo banjalučka seansa pa je bez informacija za javnost boravio 9. i 10. januara u Beogradu. Nešto kasnije oglasiće se srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, uvezujući pitanje položaja Srba i Hrvata s obzirom na izgubljeno Kosovo i nestanak «HR Herceg-Bosne». Srbijanski predsjednik je prigovorio Hrvatima što su ostali bez «HR-HB» i nešto lupetao da su izgubili i Vareš. Odgovorio mu je vareški načelnik: «Ako već treba učiti na greškama, mi ćemo to sami u BiH učiniti, i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci (...) U Varešu se znamo, poštujemo, volimo, družimo. I poručujem zato svima – ja iz svog sela neću!».
Vučić zagovara srpsko-hrvatsko usaglašavanje, očito, i kada je BiH u pitanju. Sada imamo i javne dokaze da se nešto kuha na hrvatsko-srpskoj i srbijansko-hrvatskoj relaciji. U pozadini tih namjera je i pritisak Rusije koja je našla put i do uticaja na politiku Hrvata. S Crnom Gorom i Makedonijom na zapadnoj strani, Moskvi je bitno smanjen strateški prostor na Balkanu. Otuda posjeta Vladimira Putina Srbiji s ponovljenim protivljenjem da bh. država uđe u NATO. Svjedok Putinovih iskaza posebne naklonosti prema objema RS bio je i Dodik, kao treći, doduše, skrajnuti partner. Ponovio je da je protiv NATO-a.
Težnji da se revidira Dejtonski sporazum predsjednici Hrvatske pridružio se Recep Tayyip Erdogan koji je ugostio Grabar-Kitarović. S obzirom na to da je šef turske države blizak i s Vučićem, sad na temu sudbine bh. države imamo i trougao Vučić - Kolinda Grabar - Erdogan. Da li je riječ i o četverouglu, s obzirom na poseban odnos Bakira Izetbegovića i Erdogana? Turski vladar najavljuje trilateralu Turska-BiH-Hrvatska nakon formiranja bh. vlasti.
Nije Turska ta, kao ni Hrvatska ni Rusija ni Srbija – koja može odlučujuće uticati na sudbinu bh. države. Valjda se nešto pita i SAD i Evropsku uniju koje su dužne dati jasan i odlučan odgovor na pretenzije prema BiH. Mora se nešto poduzeti i unutar BiH. Ima još dovoljno Bosanaca i Hercegovaca.
Čednost na iskušenju – Postizborni kupleraj izazovan je i za stranke Bosanskohercegovačkog bloka (SDP, DF, Naša stranka). Njihov ideološki puritanizam i političko čistunstvo bilo je i prije i poslije izbora protiv vlasti sa SNSD-om, HDZ-om i SDA. Tim povodom ima suprostavljenih mišljenja i unutar tih stranaka i među njima. Tim povodom, dvije su stvari bitne. Prvo, ideološki puritanizam je upitna kategorija s obzirom na to da je Dejtonski sporazum skrojen da daje veliku prednost etnički utemeljenim strankama. To posebice dolazi do izražaja na entitetskom i državnom nivou, jer jednak značaj u zakonodavnom odlučivanju imaju i predstavnički i domovi naroda.
Drugo, stanje u državi i oko nje traži da se nalaze načini kako bi se amortizovali destruktivnost SNSD-a i HDZ-a i pretenzije susjednih zemalja. Dakle, Bh. blok ne može biti ravnodušan spram stanja u državi, odnosa oko nje i prema njoj. Saradnja sa SDA ojačala bi pozicije Šefika Džaferovića i Željka Komšića u vrhu države. U ovoj prilici treba ostaviti po strani egoistične motive SDA i Izetbegovića. Ta stranka je naučila da vlada sa SDS (SNSD) i HDZ po diobenom principu, to brine i danas. SDA bez potpore bh. opredjeljenjih stranaka bi bila nejaka spram bratstva SNSD-HDZ, pa i okrivljena za saradnju s onim koji rade o glavi BiH. Sa druge strane, pitanje je šta se može uraditi u klupku radikalno suprostavljenih interesa. Moguće je saradnja tzv. probosanskih snaga i bez zvanične koalicije. Ipak, veći uticaj se postiže učešćem u Vijeću ministara BiH. Minimalni uvjet za ulazak u državnu vlast mora biti neuslovljavan nastavak evroatlantskih integracija. Iz Naše stranke poručuju da će se stav Bh. bloka znati krajem januara.
Nepametno je licitirati ko je važniji - NATO ili Evropska unija. Za BiH su jednako važne te asocijacije. Doduše, obje u previranjima čiji je kraj neizvjestan. Donald Trump je u više navrata doveo u pitanje članstvo SAD u NATO-u. U EU raste svijest o nužnosti oslanjanja na sopstvene snage, i, u vojnoj sferi.
BiH i njeno okruženje su važna tačka u definisanju evropske odbrambene strategije u novim geopolitičkim okolnostima. Uostalom, u Evropi smo, a NATO-a će biti, bilo kakvog. Bosna i Hercegovina je udavača koja ima šta da ponudi i da sačuva obraz. Obećala se, red je da održi riječ.