Ivo Lola Ribar je rođen u porodici Tonice i Ivana Ribara 23. aprila 1916. godine, a poginuo je 27. novembra 1943. godine na Glamočkom polju, neposredno prije polijetanja aviona kojim je trebalo da otputuje u Kairo, kao prvi diplomata nove Jugoslavije i šef prve vojne misije NOVJ.
Cijela porodica Ribar je bila naklonjena ideji izvornog komunizma i u godinama prije Drugog svjetskog rata su se javno deklarisali kao borci za bolji život radnika i seljaka. Nakon demonstracija 1939. godine protiv režima Cvetković - Maček, Lola je zajedno s brojnim beogradskim komunistima uhapšen i odveden u logor u Bileći. Na sjednici Politbiroa CK KPJ 4. jula 1941. godine u Beogradu kao aktivni borac je učestvovao u radu komiteta koji je donio odluku o ustanku i postao najmlađi član Vrhovnog štaba NOV-a.
Sloboda Trajković (7.10.1918 - 9.5.1942) rođena je u porodici Svetolika Trajkovića, uglednog beogradskog apotekara. Lolu je upoznala kao studentkinja hemije. Neposredno pred rat planirali su vjenčanje, a za kobni 6. april 1941. godine bila je zakazana svečana večera u domu porodice Ribar, gdje su željeli da dogovore detalje radosnog događaja. Tog dana Beograd je zasut bombama i obavijen oblacima baruta i prašine. Porodice Ribar i Trajković se tog dana nisu srele, niti su se ikada više okupile srećnim povodom i u punom sastavu.
Polovinom januara 1942. godine policija je presrela pismo koje je Lola uputio svojoj vjerenici. Uhapšena je i danima mučena u Specijalnoj policiji, gdje su pokušali da je natjeraju da napiše pismo Loli kojim bi ga namamila da dođe u Beograd. Sloboda je stavljena pred nemoguć izbor - da navede Lolu da se pojavi u Beogradu ili da pošalje u smrt i sebe i cijelu svoju porodicu.
Odlučno je odbila da izda Lolu, nakon čega je cijela porodica Trajković prebačena u zloglasni logor na Banjici, gdje su 9. maja 1942. godine ugušeni u gasnoj komori. Jedina preživjela je ostala najstarija sestra Milica, magistar farmacije, koja se neposredno prije hapšenja preselila u svoj stan i pukom srećom izbjegla smrt.
Lola nije dozvolio Slobodi da pođe s njim u partizane jer je vjerovao da je suviše nježna za teške uslove na frontu, a da će uz svoju porodicu biti sigurna i zaštićena. Njegova odluka, donesena iz najveće ljubavi i brige, odnijela je u smrt cijelu porodicu Trajković. U pismu koje je godinu dana kasnije poslao ocu Lola kaže:
"Mojа Slobodа, onаko mаlа i nježnа, pošlа je u smrt kаo u šetnju, s osmijehom."
Pismo Slobodi je mnogo godina nakon Drugog svjetskog rata i tragičnih pogibija porodice Trajković i oba sina dr Ivana Ribara bilo potresno svjedočenje o svim mladostima izgubljenim u borbi za bolju budućnost i pravedniji svijet. U znak sjećanja na stradanje Slobodine porodice jedna ulica u beogradskom naselju Banjica nosi ime Ulica porodice Trajković.
"Korni grupi" je Lolino pismo bilo inspiracija za pjesmu "Ivo Lola", koja se smatra jednim od najboljih ostvarenja ovog kultnog benda.
"Najdraža jedina moja!
Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam - optimista sam, kao i uvijek! - da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano. U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog, i naša lična budućnost i sreća, želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari. U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno. Znaj, dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći - onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti. Ako primiš ovo pismo - ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi. Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću. Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobjede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.
Uvijek tvoj."
