„Zašto je žena crne puti na naslovnici Vaše knjige?“, upitala me sredovječna žena porijeklom iz južne Azije, nakon što sam završio predavanje na jednoj manifestaciji u Michiganu. Žena koja mi je postavila ovo pitanje bila je muslimanka, baš kao i mlada dama na naslovnici moje knjige American Islamophobia: Understanding the Roots and Rise of Fear (Američka islamofobija: Razumijevanje korijena i porast straha), koja predstavlja nesklad u načinima na koji se percipira i pogrešno percipira muslimanski identitet, izvan, a čak i u muslimanskim američkim zajednicama.
Usko rasno uokvirivanje muslimanskog identiteta, duboko ukorijenjeno u američkoj imaginaciji i potentno i danas, ne samo da se približava rastućoj plimi antimuslimanske mržnje koju sada razumijevamo i poznajemo kao islamofobiju – već je uistinu njen sastavni dio. Islamofobija u SAD-u je, velikim dijelom, rasni projekat, pokrenut vodećim diskursom koji je bio pogonsko gorivo za evropsku nadmoć i danas je pokreću popularna gledišta i državna politika koja traži način da sačuva svoje domaće potomke, nadmoć bijelaca.
Rasa i rasizam centralne su teme za svako razumijevanje islamofobije, kako je briljantno istražio stručnjak iz oblasti sociologije i autor Erik Love, i oni se na brojne načine spajaju sa napretkom zbirnog poduhvata islamofobije u SAD-u, i van granica ove države. Iako je rasizam centralna tema, nije samo on u igri – islamofobija je usidrena u orijentalističkom naličju koje prethodi kreiranju formativnog američkog rasnog poduhvata i njegovog modernog oblika, i produženog rata protiv terorizma koji je proširuje kroz formalne zakon i politiku.
Islamofobija je daleko više od pukog „straha ili mržnje prema muslimanima“ ili „straha ili nedopadanja“ usmjerenih prema ovoj vjeri i njenim sljedbenicima, i ove prevalentne definicije teže fiksaciji na eksplicitni ili iracionalni duh, i prečesto, na aktivnost privatnih aktera. Uloga države, i njene ogromne mreže agencija i agenata, i fluidne razmjene i interakcije između države i sistema, ključna je za razumijevanje islamofobije.
Islamofobija je također zakon, izričito navedena u jezičkim formulacijama i sakrivena u naizgled neutralnim terminima čija je svrha da diskriminiraju, fiksirana državnim pečatima odobravanja koji obavezuje državni aparat da se povinuje poruci prema kojoj je muslimanski identitet pretpostavka za terorističku prijetnju, a islam civilizacijski sloj kojem se mora suprotstaviti ili se mora iskriviti u obliku koji pogoduje državi.
Približavanje definiciji i okviru za razumijevanje islamofobije, u svoj njenoj kompleksnosti, omogućava uvažavanje njenih brojnih krakova, i načina na koji se ovi krakovi ukrštaju sa drugim oblicima rasizma i fanatizma, i koji su prošireni kroz zakon i politiku, te dopiru i boje perspektive ne samo nemuslimana, već i muslimana i svakoga i svih onih koji su uslovljeni američkom islamofobijom koja danas preovladava.
Sagledavanje historije islamofobije
U 2015. godini, započeo sam s projektom redefinisanja islamofobije, u trenutku kada je eksplicitni fanatizam i nasilje iz mržnje prema muslimanima u SAD-u podsticao (tadašnji predsjednički kandidat a sada predsjednik) Donald Trump. Moja potraga za novom definicijom, pak, manje je bila motivisana savremenom mržnjom prema muslimanima, a više mojim ispitivanjem „legalnog Orijentalizma“ i višestoljetnog stava američkih građanskih sudova koji su donosili presude da je muslimanski identitet protivan bijelosti.
Od 1790. do 1952, američki zakon o naturalizaciji zahtijevao je bijelu boju kože kao preduslov za naturalizirano državljanstvo, i do odluke Ex Parte Mohriez iz 1944, muslimani su posmatrani kao zasebna rasna grupa koja ne samo da je bila nebijela, već su pripadnici ove vjere smatrani civilizacijskom suprotnošću bijelosti.
Izrazi koji su pokretali formativni pravni stav da su muslimani nebijeli i orijentisali islam kao suprotan bijelosti „ponovo su stavljeni u pogon“ nakon napada od 11. septembra. Taj trenutak koji je potaknuo mračni period nakon napada, a koji je omogućio rast islamofobije u obliku u kojem nam je danas poznata, predvođen je kreiranjem Ministarstva domovinske sigurnosti i pokretanjem rata protiv terorizma.
Zato su ideje i slike, iskrivljeni narativi i pogrešne predstave koji isplivavaju na površinu nakon 11. septembra i usmjeravaju islamofobiju danas posijani i pravno zapečaćeni Orijentalizmom koji se mora razumijevati kao majka moderne islamofobije. Ukratko, svakoj diskusiji o islamofobiji moraju prethoditi sinopsis Orijentalizma i definicije islamofobije utemeljene u sistemu koji joj je prethodio.
Američki orijentalizam je, velikim dijelom, bjelački suprenacistički projekat u saradnji sa pokretom protiv crnaca i idejom o američkoj izuzetnosti (Manifest Destiny) u funkciji određivanja standarda bijelosti i definisanja državljanstva (i formalnog i materijalnog), i davanja odgovora na egzistencijalno pitanje u podlozi: ko smo mi (kao Amerikanci) i ko nismo?
To je pitanje koje odzvanja u srcu predsjedničkih slogana i imigracione politike, bestselera Samuela Huntingtona i produženog rata protiv terorizma koji pruža pokretački motor za islamofobiju u današnjoj Americi. Istraživanje ovog pitanja i mnoštva onih koji pokušavaju pronaći odgovor snagom blaćenja, oružja ili politike, navode nas prema jasnijem razumijevanju islamofobije.
Nova definicija i okvir
Ovaj historijski kontekst, u kombinaciji sa njegovom modernom kompleksnošću, inspirisao je moju novu definiciju i okvir islamofobije. Islamofobija je, nadasve, zasnovana na pretpostavci da je islam inherentno nasilan, stran i neprilagodljiv – a pokreće je vjerovanje da se izrazi muslimanskog identiteta povezuju sa sklonošću ka terorizmu. Osim ove osnovne definicije, prisutne su i tri dodatne dimenzije: 1- privatna islamofobija; 2 – strukturalna islamofobija, i 3 – dijalektička islamofobija.
Na prvom mjestu, privatna islamofobija obuhvata strah, sumnju i nasilne napade na muslimane od privatnih aktera. Ovi akteri mogu biti pojedinci ili institucije koji djeluju u kapacitetu koji nije usmjeren na državu. Ubistvo troje muslimana, američkih studenata u Chapel Hillu u Sjevernoj Karolini 2015. koje je izvršio Craig Hick, jasan je primjer privatne islamofobije, kao što su i požari podmetnuti u džamijama ili napadi na poznate muslimane. Djela privatne islamofobije, koja često u osnovi imaju iskrivljeno razumijevanja muslimana i islama, prijetnja su i za pojedince i institucije za koje se misli da su muslimani iako to nisu, kao što su npr. Amerikanci porijeklom iz južne Azije ili hramovi Sikha.
Strukturalna islamofobija, druga dimenzija, predstavlja strah i sumnju prema muslimanima koju ispoljavaju vladine institucije. Ovaj strah i sumnja manifestuju se i jačaju kroz donošenje i napredovanje zakona, politika, programa ili formalnih proglasa državnih agenata. Zakoni poput američkog Patriotskog zakona ili mjera za suprotstavljanje nasilnom ekstremizmu, zla antimuslimanska retorika predsjednika Trumpa i kampanje državnih kongresmena da se usvoji zakon protiv šerijata na specifičan i raznolik način pokazuju strukturalnu islamofobiju.
Strukturalnu islamofobiju su otvoreno proširili državnici desnice, uključujući predsjednike Georgea W. Busha i Trumpa, ali i demokrate kao što je predsjednik Barack Obama, koji je uspostavio sistem nadziranja s ciljem suprotstavljanja radikalizaciji kao svoju karakterističnu politiku suzbijanja terorizma. Za razliku od privatne islamofobije, strukturalnu islamofobnu politiku i stavove podjednako pokreću racionalni motivi kao i iracionalni, strateški usmjereni da unapređuju specifične domaće i međunarodne državne ciljeve.
Dijalektička islamofobija je proces kojim se strukturalna islamofobija oblikuje, preoblikuje i odobrava gledišta ili stavove o islamu i muslimanskim subjektima. Državno djelovanje daje legitimitet preovladavajućim zabludama i pogrešnim predstavama islama i prenosi ove štetne ideje kroz politike pod pokroviteljstvo države, takve programe ili retoriku.
Zakon nije samo politika, već i set poruka i uredbi proširenih u šire društvo, koje uče članove društva da učestvuju u projektu nadziranja, kažnjavanja i vansudskog gonjena muslimana. Vidimo da ovaj proces najživlje funkcioniše tokom perioda krize, kao što je period odmah nakon terorističkog napada, kada su incidenti mržnje i nasilja prema muslimanima i onima koje u društvu tako doživljavaju preovladavajući.
Prošireni doseg islamofobije
Ova definicija pruža razumijevanje epistemoloških i pravnih korijena američke islamofobije i njenog naglog uspona tokom proteklih nekoliko decenija. U jednakom kritičkom tonu, ovaj okvir omogućava analiziranje islamofobije jer dolazi u interakciju i spaja se sa drugim sistemima stigme i podređenog položaja, najzloslutnijeg među njima.
Izvan popularnog dosega, islamofobija je sve od zakona do holivudskih zabluda, nasilnih napada na upadljive muslimane i nedužne posmatrače koji su pogrešno profilirani kao muslimani. Islamofobija je sve ovo, ali i više od tog. Islamofobija je, nadasve, fluidni promjenjivi i kompleksni sistem koji se ne može reducirati na puki „strah ili nedopadanje“ usmjerene prema islamu i njegovim sljedbenicima, koji zauzimaju niz različitih pozicija u društvu i različito ih doživljavaju, a najranjiviji i neproporcionalno.
Obračunavanje sa islamofobijom zahtijeva njeno smještanje u američki kontekst koji je hrani i podstiče, ugrožava široki pojas populacije mogućih žrtava koje predstavljaju diverzitet države koju teže zvati domom - protiv udruženih nastojanja države i elemenata u društvu koji se bore da zadrže muslimane na marginama.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
