Piše: Leon Aron
U martu 1969, kineske čete su iz zasjede napale i pobile sovjetsku graničnu patrolu blizu kinesko-ruske granice. Borbe na i u blizini otoka trajale su mjesecima i završile su sa stotinama žrtava.
Pedeset godina kasnije, svirepost okršaja između Mao Zedungove Kine i Sovjetskog saveza Leonida Brežnjeva izgleda pripada veoma dalekoj prošlosti – tako dalekoj, zaista, da su mnogi vanjskopolitički stručnjaci uvjereni da antiamerički savez između ove dvije države izranja. Ipak čak i pola stoljeća kasnije, takva procjena proteže dokaze van domašaja onog što može podnijeti.
Kada se pogleda pobliže, kinseko-ruska ekonomska, vanjskopolitička i vojna saradnja manja je od impresivne. Historija odnosa između ove dvije države je bremenita, i one igraju znatno drugačije uloge u svjetskoj ekonomiji, čineći razilaženje u njihovim ciljevima gotovo neizbježnim. Ukratko, izvještaji o rusko-kineskom savezu umnogome su prenapuhani.
Ekonomska stvarnost
Ekonomski odnosi između Rusije i Kine brzo se šire, i neki stručnjaci su naveli ove veze kao dokaz sve veće bliskosti između ove dvije države. Zaista, samo u prošloj godini, bilateralna trgovina je porasla za najmanje 15 posto u poređenju sa 2017. i dostigla je rekordnih 100 milijardi dolara. Pa ipak asimetričnosti u obimu i strukturi bilateralne trgovine sugerišu oprez: iako je Kina drugi najveći trgovinski partner Rusije (nakon Evropske unije) i najveći individualni partner u izvozu i uvozu Rusije, za Kinu je rusko tržište u najboljem slučaju drugorazredno. Rusija je na desetom mjestu u kineskom izvozu i ne ubraja se u prvih deset ni u uvozu ni u ukupnoj trgovini.
Struktura trgovine je na sličan način iskrivljena. Više od tri četvrtine ruskog izvoza u Kinu su sirovi materijali, posebno sirova nafta, drvo i ugalj. Kina Rusiji prodaje 45 posto potrošačke robe i 38 posto eletronike i mašina. Završavanje ove godine plinskog cjevovoda Moć Sibira dodatno će proširiti nepodudarnost omogućivši izvoz ruskih sirovih materijala u vrijednosti od 400 milijardi dolara u Kinu u toku narednih 30 godina. Priroda ove razmjene podudara se sa opisima kolonijalne trgovine Karla Marksa i Vladimira Lenjina, u kojoj jedna država postaje dodatak sirovih materijala druge. Rijetko je da se metropole usklade sa svojim kolonijama, prenosi Foreign Affairs.
Ruska i kineska nastojanja na polju zajedničkog ekonomskog razvoja i investicija ne izgledaju kao saradnja između dva zainteresovana saveznika. Čak i nakon moskovskog tzv. zaokreta ka istoku, pojačanog postkrimskim sankcijama, od 2014. kroz 2018. Kina je direktno investirala ne više od 24 milijarde dolara u ekonomiju svog sjevernog susjeda. Tokom tog istog perioda, Kina je uložila 148 milijardi dolara u subsaharsku Afriku (uključujući 31 milijardu dolara samo u Nigeriju), i 88 milijardi dolara u Južnu Ameriku (uključujući 34 milijarde samo u Brazil). Ili razmotrite Program saradnje u regijama Dalekog istoka, ruskog istočnog Sibira i kineskog sjeveroistoka u periodu od 2009. do 2018, koji su 2009. potpisali kineski predsjednik Hu Jintao i ruski predsjednik Dimtrij Medvjedov. Ova inicijativa je uključivala 91 zajednički investicioni projekat. Nakon šest godina od početka programa, Kina je finansirala samo 11 projekata, dok su ostali odgođeni, prema riječima Ivana Zuenke iz moskovskog Carnegie centra, zbog „birokratskih problema“.
Kineska škrtost je evidentna i u privatnom i u državnom sektoru. Mnogo najavljivani plan za kinesku energetsku kompaniju CEFC da kupi 14 posto udjela u ruskoj najvećoj i većinskim dijelom u državnom vlasništvu, naftnoj kompaniji, Rosneftu, propao je. Isto se desilo i sa obećanjem kineske vlade da će uložiti 25 milijardi dolara u cjevovod Moć Sibira, koji je koštao Rusiju 55 milijardi dolara. Moskva je slavila svoju predviđenu godišnju dostavu 38 milijardi kubnih metara prirodnog plina u Kinu preko Moći Sibira kao veliki korak prema ekonomskoj međuzavisnosti. Ali za Kinu, ovaj cjevovod je tek diverzifikacija enegetskih izvora ove države. U 2017, ona je uvezla više od 90 milijardi kubnih metara prirodnog gasa, uglavnom iz Australije, Katara i Turkmenistana.
Vanjskopolitički pogrešan spoj
Rusija i Kina teško da su išta bliže u vanjskoj politici nego u trgovini. Bez sumnje, ove dvije države stoje zajedno u svojoj deklarisanoj opoziciji primatu SAD-a u svjetskim pitanjima. Obje zagovaraju multipolarni svijet i kunu se da će se opirati percipiranoj prijetnji od američkog prodiranja u njihove sfere utjecaja. Peking i Moskva se također slažu u vezi prijetnje koju za njihove režime predstavlja ono što vide kao prodemokratske „obojene revolucije“ inspirisane Amerikom, ako ne i dizajnirane od strane Amerike. U Ujedinjenim nacijama gotovo su bili jednoglasni.
Pa ipak, dalje od globalnog centra pažnje i bliže njihovom zajedničkom euroazijskom domu, ove dvije države nisu usklađene. One zadiru jedna drugoj u sfere utjecaja, osporavaju jedna drugoj klijente i posežu za međusobnim ekonomskim i geopolitičkim sredstvima.
Kina nije podržala Rusiju u pitanjima od velikog geopolitičkog značaja za Moskvu. Peking je odbio priznati nezavisnost Abhazije i Južne Osetije nakon rusko-gruzijskog rata 2008. Suzdržala se od glasanja umjesto da je glasala protiv UN-ove rezolucije koja osuđuje rusko pripajanje Krima iz 2014. U još jednom simboličnom prikazu koji nije mogao zadovoljiti Moskvu, predsjednik Xi Jinping je odlučio inaugurirati Inicijativu pojas i put (BRI) 2013. u Astani, glavnom gradu Kazahstana. Odabravši da vježba kinesku moć u najvećoj bivšoj sovjetskoj centralnoazijskoj republici – onoj koja dijeli drugu najveću na svijetu granicu s Rusijom, od 6840 km, i dom je za najveći broj etničkih Rusa u centralnoj Aziji – Xi je očito zašao u rusku sferu utjecaja. (Godinu dana kasnije, Putin je razmišljao o krhkosti kazahstanske državnosti tokom intervjua na ruskom Nacionalnom omladinskom forumu). Xi i Putin su se kasnije složili da će „koordinirati saradnju“ između Evroazijske ekonomske unije koju predvodi Rusija i Pojasa i puta. Ali iako su neki od narednih kineskih i kazahstanskih infrastrukturnih projekata završeni, mnogi ruski projekti su naišli na zastoj zbog finansijskih i pregovaračkih problema.
Rusija periodično flertuje sa kineskim neprijateljem Japanom, odugovlačeći vraćanje četiri Kurilska otoka, koje je Sovjetski savez zaplijenio od Japana na kraju Drugog svjetskog rata i koji ostaju glavna prepreka mirovnom sporazumu između Moskve i Tokija. U najnovijem krugu te igre, tokom posjete premijera Shinza Abea Moskvi prošlog januara, Putin je ponovo ponudio mogućnost normalizacije odnosa vraćanjem Japanu najmanje dva otoka, gest koji je Peking zamjerio, iako nije doveo do proboja. Rusija je također razotkrila tenzije s Kinom unutar Šangajske organizacije za saradnju – međunarodnog tijela koje su osnovali Moskva i Peking da promoviraju ekonomsku i sigurnosnu saradnju među njegovim članovima – kada je pozvala još jednog kineskog rivala, Indiju, da se pridruži ovoj grupi. Kina je izravnala rezultat pozvavši indijskog rivala (i najvećeg kupca kineskog oružja) Pakistan, da se pridruži.
Kinesko-ruska vojna saradnja posebno često se navodi kao dokaz sve veće bliskosti. Mnogo je isticana činjenica da je Rusija prodala Kini najnoviju verziju svog najnaprednijeg protuavionskog sistema odbrane od raketa S-400. Ali Indija, Katar, Saudijska Arabija i Turska su sljedeće na redu za istu tu opremu. I iako je Kina prva kupila najnapredniji ruski borbeni avion Su-35, neće biti posljednja. Indonezija je sklopila ugovor za 11 aviona, Egipat je kupio još desetke, a Indija navodno razmatra da kupi 114 aviona. Sveukupno, od 2013. do 2017, Indija je bila vjerovatnija destinacija za rusku odbrambenu opremu nego Kina, sa 35 posto izvoza ruskog oružja u Delhi, u poređenju sa 12 posto u Peking.
Prošlogodišnja prva zajednička rusko-kineska kopnena vježba Vostok-2018, ukazala je na neusklađenost u vojnoj saradnji poput one u bilateralnoj trgovini ove dvije države. Rusija je poslala između 75 000 i 100 000 vojnika i 1000 aviona; Kina je dala svega 3200 vojnika i šest aviona. Mathieu Boulègue iz Chatham Housea smatra da je Kina pozvana da učestvuje ne toliko da bi ojačala savez koliko je da ublaži kinesku zabrinutost zbog demonstracije sile tako blizu njenih granica.
Zaista, potreba za jačanjem uzajamnog povjerenja između navodnih saveznika bila je evidentna tri godine prije Vostoka-2018, tokom potrage Kremlja za tehnologijom nadziranja interneta. Nakon niza internih konsultacija na visokom nivou, Kremlj je odlučio da kupi pohranu podataka i servere od telekomunikacijskog giganta Huaweija. Onda je odjednom ovaj sporazum otkazan. Sigurnosne službe su postale tako alarmirane mogućnošću kineske špijunaže da su se usudile izazvati odluku Kremlja – i, što još više iznenađuje, uspjele su je preokrenuti.
Bromansa između Putina i Xija
U konačnici, najviše obećavajuće predskazanje saveza mogao bi biti lični odnos između vladara ove dvije države. Prijateljski odnos između Putina i Xija seže dalje od površinskih uljudnosti. Oni su se sreli više od 25 puta, daleko češće nego što se ijedan sreo sa bilo kojim drugim šefom države. Xi je nedavno nazvao Putina svojim „najboljim prijateljem“ i njegova prva predsjednička posjeta bila je ona u Moskvu. Putin je hvalio svoje odnose sa Xijem kao najfiniji lični odnos koji ima sa stranim liderom i rado se sjećao proslave svog 61. rođendana sa Xijem, uz kobasice i votku, tokom Azijsko-pacifičkog samita o ekonomskoj saradnji na Baliju 2013. Xi je dodijelio Putinu prvi Orden prijateljstva, osmišljen da nagradi strance koji su „lično doprinijeli saradnji Kine sa svjetskom zajednicom.“ Putin je na Xijev vrat objesio zlatni lanac Ordena sv. Andrewa, najvećeg ruskog civilnog odlikovanja.
Kontinuirani međusobni afiniteti između lidera velikih sila gotovo uvijek reflektiraju ne samo preklapanje u geopolitičkim ciljevima već i režimske sličnosti. I Putin i Xi predsjedavaju nad verzijama državnog kapitalizma. Činjenicu da Putina privlači Xi nije teško pojmiti: kineski lider je kolega diktator koji kontroliše ogromnu ekonomiju, koja čak i u današnjim sniženim stopama ima rast o kojem Rusija može samo sanjati. A Kina ovo uspijeva čak dok uvozi ogromne količine nafte i gasa.
Xijevo navodno poštovanje prema Putinu vjerovatno potječe od vještog rješavanja nekoliko potencijalno eksplozivnih domaćih političkih problema ruskog predsjednika sličnih onima s kojima se sam Xi suočio. Nakon što je stupio na vlast, Putin je recentralizirao moć unutar ruske države, ukrotivši oligarhe i zbrisavši politička uporišta izabranih guvernera i predsjednika. Onda je, početkom svog trećeg mandata 2012, kada se suočio sa lošim ekonomskim izgledima i naglo opadajućim rejtingom, on odbio liberalizirajuće reforme koje je njegov ministar finansija sugerisao. Umjesto tog, Putin je počeo mijenjati osnovu legitimnosti svog režima sa ekonomskog napretka i rasta prihoda na Kremlj kao branitelja Rusije protiv američke agresije i restauratora ruske stare slave kao globalne supersile – formula koju je vodeći ruski politički sociolog Igro Kljamkin nazvao „militariziranim patriotizmom.“
Istovremeno je Putin poduzeo oštre mjere protiv javnog ispoljavanja neslaganja, pozvao je na „patriotski odgoj mladih“, i dodatno je zastrašio civilno društvo potpisavši zakon koji je označio mnoge nevladine organizacije kao „strane agente“, učinivši ih društvenim izgnanicima podložnim maltretiranju sigurnosnih i poreskih vlasti. Učinio je Pravoslavnu crkvu čuvarom nacionalnih običaja, i on je lično vodio politizaciju udžbenika historije, koji su počeli uljepšavati sovjetsko iskustvo i rehabilitovati Staljina.
Na putu svog vlastitog šefovanja – i doživotnog upravljanja državom – Xi je reprizirao Putinove izbore, u principu ako ne uvijek doslovno. On je skoncentrisao kreiranje politika u uredu šefa stranke, razlomio djelokruge regionalnih stranačkih sekretara, i započeo raširenu „antikorupcijsku“ kampanju čiji je cilj eliminacija ili zastrašivanje potencijalnih kritičara i rivala. On je ukinuo de facto ograničenja mandata za vrhovne stranačke i vladine pozicije i pooštrio je kontrolu nad medijima i objavljenim knjigama.
Kako su kineske stope rasta počele opadati, Xi je, kao njegov „najbolji prijatelj“, odbacio protržišne reforme i umjesto tog je izabrao svoju verziju Putinovog militariziranog patriotizma: ponovno uspostavljanje nadmoći Komunističke partije, spajanja „suštinskih socijalističkih vrijednosti“ sa „tradicijama kineske kulture“ i ratom protiv „duhovnog zagađenja“ koji je doveo do povećane represije na Tibetu i u Xinjiangu.
Slično tome, „nacionalno podmlađivanje“ i potraga za „kineskim snom“ postali su centralni za režimski vanjskopolitički diskurs. Prema Xijevim riječima, Kina se suočavala sa „najkomplikovanijim...eksternim faktorima u [svojoj] historiji.” Admiral Sun Jianguo, zamjenik šefa osoblja Narodne oslobodilačke vojske, opisao je ove faktore kao „invaziju, subverziju,“ „koja potkopava...stabilnost,“ i „prekida socijalistički razvoj“. Baš kao što je Putin radio, Xi je preobrazio vanjsku politiku svoje države od asertivne do agresivno ekspanzionističke. Kineski lider je militarizirao teritorijalne razmirice u Južnom i Istočnom kineskom moru i učvrstio je vještačke otoke koje su izgradili Kinezi sa grupama projektila i zračnim bazama.
Još je rano
Putinova i Xijeva sličnost je stvarna i zastrašujuća, ali čak ni ona možda neće biti dovoljna da se prevaziđu prepreke za originalan savez. Jednu takvu prepreku vješto opisuje ruski izraz “istoriya s geografiey.” Doslovno „historija s geografijom“, ova kolokacija odnosi se na naizgled direktno pitanje koje se odjednom pretvorilo u nešto uključeno i komplikovano. Historija i geografija se bore protiv srdačnog saveza između ova dva euroazijska giganta. Autoritarne države koje dijele 4184 km granice, koju je većim dijelom prvobitno uspostavila imperijalna Rusija prema svom slabijem susjedu, teško da su idealno predisponirane da grade uzajamno povjerenje.
Tu prepreku pojačavaju veoma značajne strukturalne razlike između ekonomija ove dvije države, što rezultira time da one imaju različite uloge u trenutnom svjetskom ekonomskom poretku. Ograničena većinom na izvoz nafte i gasa, ruska integracija u svjetsku ekonomiju je odjednom poprilično sigurna i poprilično ograničena. Moskva može priuštiti da zaljulja brod i da traži od Pekinga oštro, antizapadnjačko, aktivno i posvećeno vojno-političko partnerstvo.
Kineska ekonomija je, s druge strane, druga najveća na svijetu – više od sedam puta veća od ruske – sa izvozom koji uključuje napredne komunikacijske tehnologije, mobitele, računare i automobile. Trgovina ove države sa SAD-om i Evropskom unijom najmanje je pet puta vrednija od ruske. Zbog njegove veće međuovisnosti sa drugim vodećim svjetskim ekonomijama, kineski sistem je također daleko osjetljiviji na geopolitičke promjene od ruskog. A kao veći korisnik liberalnog ekonomskog poretka nego Rusija, Kina je opreznija pri antagoniziranju najvećeg garanta tog poretka, SAD-a. Bez obzira na vješto promovirani pogled, Kina vjerovatno neće slijediti Rusiju u antizapadnjačkom geopolitičkom krstaškom pohodu, preferirajući da sarađuje sa svojim navodnim saveznikom u manjoj mjeri ekonomski i posebno vojno.
Dok sam živio u Moskvi u jesen 1969, kružila je glasina da je, vraćajući se sa sahrane vijetnamskom lideru Ho Chi Minhu, predsjednik Vijeća ministara Alexej Kosigin stao na pekinškom aerodromu da razgovara sa svojim kineskim kolegom Zhouom Enlaijem. Kada je kineski premijer krenuo da ga zagrli, Kosigin se povukao rekavši „Ovo je prerano.“
Apokrifna ili ne, Kosyginjeva naredba se čini primjenjivom danas. Uprkos suprotnim tvrdnjama, ideja o kinesko-ruskom savezu još je preuranjena.