Nepodnošljivost života u BiH izgleda mrze svi, osim milion turista koji se svake godine upute u gradove BiH. I opet iz godine u godinu dolaze. Mislili smo da je nepodnošljivost života gubitak voljene majke, oca, s kojima je najbolniji rastanak.
Sve što imaš u kući, u avliji, podsjeća te na oca i majku, jer ti fali njihova prisutnost, šarolikost tema, osmjeha, ponekih batina poslije kojih dolazi poklon, kako bi ti rekli: Oprosti, sine!!! Amir Šečić je jedan od mladih građana ove države, kojeg ne pitaj šta njemu nedostaje, jer je Amir cijeli život bez očevog zagrljaja.
Njemu mnogo toga nedostaje, ali mu nije život nepodnošljiv. Suočiti se sa izazovom sudbine, prihvatiti ga i živjeti s njim, jačina je potrebna za put na dugo čekanje ponovnog susreta sa voljenom osobom. Amir je srebreničko dijete, kojem su četnici ubili oca, ali je odlučio sakupiti snagu i živjeti nepodnošljivost svojih vršnjaka, kojim majka ili otac ne vrijede ništa, sve do dana kada ih budu spuštali u mezar na vječni počinak. A još gore od toga, čemu smo bili svjedoci prošle sedmice u mjestu Aleševići (kada je u automobilskoj nesreći poginuo dvadesetjednogodišnji Senad Alešević), jeste da djed i otac spuste svoje voljeno dijete u mezar. Ne pitajte o tuzi toga dana, zar se ne vidi?
Amir se nije predao. Iza sebe ima već objavljene dvije knjige, jer osjeća da je to dug njegovom ocu. Krasi ga hrabrost i upornost, iako od oca nije vidio ništa osim kosti. Njegov govor, malo kad spletkan i neriječit, treba biti doza hrabrosti za ostale mladiće, da nije uspjeh otići u inozemstvo i ostaviti roditelje da se nadaju kako je to uspjeh njihove djece. Jer ko može tvrditi da je uspjeh otići u svijet i vratiti se u Bosnu, zagrlivši svoga oca ili majku 12 puta u godini? Zar i oni kod kuće ljube tvoje slike 12 puta u godini? Amir je zacrtao svoj put, želi da podigne svijest o vrijednostima životnih saputnika (roditelja), koje su mnogi zamijenili svojim društvom, želi da nas nauči prvo da volimo, da se poslije ne kajemo.
Ne želi da nam život bude dosadan, da zbog nepodnošljivosti života, ne podnosimo voljenog oca ili majku. 11-og jula su mnogi plakali zbog gubitka svojih voljenih, ali ti ne dozvoli 11-ti juli u svom životu. Roditelji ne trebaju samo tvoj novac, njima treba da si tu, da spavaš pored njih, da ih iznenadiš lijepim poklonom. Dječak bez očevog zagrljaja spava sam, knjigama širi svoju ljubav prema ubijenom ocu. On može ljubiti bijeli nišan u Potočarima, dok ti mladiću trči kući i ljubi svoju majku i oca svoga, zaboravi nepodnošljivost života, jer život ne mazi. To može samo tvoj otac i draga mati.
Piše: Emir.E.