"Nema tog državnog organa BiH koji nakon pokretanja tužbe može više učiniti od same tužbe, kako bi Srbiju natjerala da plati ljudsku, moralnu, ekonomsku, psihičku štetu, koju je nanijela Bosni i Hercegovini.
Jer svaki državni organ BiH je pod palicom međunarodnog mehanizma i svaki dogovor mora biti na nivou tri naroda i jednog zajedničkog kompromisa. Srbija je ratom na BiH, našu zemlju nazadovala 30 godina, da bi joj i nakon evo gotovo 30 godina poslije, prijetila novim klanjem, ukoliko bošnjački političari budu donosili bitne odluke, bez saglasnosti Srba, jer Srbi ne poštuju Ustav BiH, zato što za njih BiH ne postoji, ali bi joj rado nametnuli svoj entitetski Ustav.
Danas bi BiH bez tog rata (1992-1995), bila država poput Slovenije ili Hrvatske, s jednim premijerom, jednim predsjednikom i u okvirima EU standarda, bez granica sa Hrvatskom. Srbija je jedina država u svijetu koja slavi svoje poraze, mada joj teško pada istina na oči. Srbija je u vrijeme turske vladavine (dok su se Beogradom bijelili minareti), slala svoje velikane (Kraljević Marko, Omer paša Latas ili poznatiji kao Mićo) na turski univerzitet u Stambol da se obučavaju. Njih danas slave kao heroje srpske historije, ne prihvatajući činjenicu da su to bili ratnici u redovima tadašnje turske vojske Sulejmana Veličanstvenog, boreći se protiv Srba, kada je Beograd 1521 godine pao u ruke Osmanlijske vojske i ostao pod njenom vlašću sve do 1688 godine, zahvaljujući austrijancima, koji su ga uspijeli vratiti kršćanima u ruke. (Postoje historijski govori i o generalu Rustem Paši Opukoviću, hrvatskom kršćaninu bosanskog porijekla, također obučavanom u Stambolu.) Srbi slave svoju 'pobjedu' u bitci na Kosovu (1389 godine), odakle su ih kosovari protjerali i pokazali im gdje je granica. Neće to priznati, bez obzira što je svima jasno da je Kosovo u toj bitci izišlo kao pobjednik, s obzirom da su srpski kraljevi tog vremena pristali na plaćanje džizije turskom kralju (kao što je danas jasno da je plan Kosovo propao).
Njihovi političari govore da je njihovo Kosovo, ali u njega ne mogu ući bez kontrole kosovske policije, koje ima svoje državno uređenje, pasoš, vladu, svoju politiku i može se naći na atlasu kao država Kosovo. Njihova pobjeda protiv države Kosovo jeste njeno nepriznavanje državnosti, iako to nije problem za Kosovo, jer šta ti ko smije uraditi, kad imaš Ameriku uz sebe? Najbolje, ali najbolnije za njihove političare jeste da javno priznaju gubitak Kosova, da ga priznaju kao državu i da im narod ide dalje. Srbija ne može slaviti ni pobjedu u zadnjem ratu protiv BiH, jer se heroji pobjedničke bitke ne šalju u zatvor, već dobijaju ordene za hrabrost. Biti hrabar u klanju i silovanju bošnjakinja, bošnjaka i hrvata, orden za takvu žensku hrabrost može dodijeliti samo Srbija i entitet RS.
Ako se to zovu dobijene bitke, doista će Srbi pobijeđivati, sve dok ne dođu do Tokija. Preporučujemo da se zadovolje Beogradom na vodi, sa već zacrtanim granicama, kao što su se muslimani koji žive u njemu, zadovoljili sa jednim bijelim minaretom danas, da skinu ljagu sa svojih imena i da žive kao i svi mi, jer evo 30 godina Srbija je sve manja. Valjda je došlo vrijeme da plati pedljom svoje zemlje za rat u BiH (1992-'95) i na Kosovu (1999), kad već neće novcem, a dovoljno im je kazne što im državu vode najgori političari u historiji Srbije; jedan čovjek nadahnut likom i djelom Putina, pa se zbog njega osjeća jakim, jedna žena nadahnuta Vučićem, pa zbog njega izgleda neustrašiva i jedan ministar vanjskih poslova, koji svojim pjesmama tješi Srbe da su još uvijek veliki planovi pred njima, neostvarivi bez puške i metka, pjevušeći i današnjem Stambolskom kralju turske vojske. Pa, lijepe i sretne snove vam želimo, da barem u snu progledate, kad se javno porazima svojim dičite."
Piše: Emir.E