Nedavna studija američkog Nacionalnog laboratorija Lawrence Berkeley otkriva da industrija plastike ispušta alarmantnu količinu stakleničkih plinova. Dok zrakoplovne tvrtke ispuštaju milijardu tona ugljičnog dioksida godišnje, industrija plastike ispušta nevjerojatnih 2,5 milijardi tona.
Suprotno uobičajenom mišljenju, plastika pridonosi klimatskim promjenama puno prije nego što postane otpad, budući da se za proizvodnju oslanja na naftu i naftne nusproizvode. Zapravo, globalna proizvodnja plastike stvara emisije ekvivalentne radu 600 elektrana na ugljen.
Udvostručenje proizvodnje do 2050. godine?
Studija upozorava da će proizvodnja plastike porasti, opterećujući Zemlju zbog klimatskih promjena, gubitka bioraznolikosti i zagađenja. Industrijski analitičari predviđaju udvostručenje proizvodnje plastike do 2050. godine, što bi potencijalno moglo dovesti do gubitka od 38 trilijuna dolara zbog globalnog zatopljenja.
Klimatske promjene prouzročit će goleme ekonomske štete u sljedećih 25 godina u gotovo svim zemljama diljem svijeta, također i u visoko razvijenim poput Njemačke, Francuske i Sjedinjenih Država, rekla je Leonie Wenz s Instituta Potsdam, glavna autorica navedenog istraživanja.
Unatoč tome, pozornost se obično usmjerava na sudbinu plastike nakon odlaganja, zanemarujući njen širi utjecaj.
Pogoršana ekološka i zdravstvena pitanja
Prema znanstvenicima, porast proizvodnje plastike i oslanjanje na fosilna goriva pogoršali su ekološka i zdravstvena pitanja. Onečišćenje plastikom sada predstavlja značajnu prijetnju ekosustavima, ljudskom zdravlju i klimi. Međutim, nedostaju podaci o tome kako proizvodnja plastike doprinosi emisiji stakleničkih plinova i globalnom proračunu ugljika potrebnom za ograničavanje porasta temperature.
Kako bi riješili te nedostatke, autori navedenog istraživanja su se usredotočili na korištenje fosilnih goriva u cijeloj proizvodnji plastike, uključujući proizvodnju energije i plastičnih komponenti dobivenih iz nafte. Analizirali su emisije stakleničkih plinova iz devet ključnih proizvoda plastike na bazi fosilnih goriva, koji čine 80 posto proizvodnje, poput polietilena (PE) i polivinil klorida (PVC).
Proizvodnja tih devet vrsta plastike stvara približno 2,24 gigatona ugljičnog dioksida godišnje, pridonoseći s 5,3 posto globalnim emisijama stakleničkih plinova. Čak i uz skromnu stopu rasta industrije, emisije bi se mogle više nego udvostručiti do 2050. godine i dosegnuti 4,75 gigatona emisija ugljičnog dioksida godišnje, ističu znanstvenici.
Prijetnja i ljudskom zdravlju
Rezultati studije naglašavaju hitnu potrebu za održivim rješenjima za rješavanje utjecaja proizvodnje plastike na okoliš.
Plastični otpad predstavlja ozbiljnu prijetnju i ljudskom zdravlju. Milijuni tona plastičnog otpada zasipaju oceane, predstavljajući rizike za morski život i ekosustave. Štoviše, razgradnja plastike u mikroplastiku dovodi te zagađivače u prehrambeni lanac, potencijalno šteteći ljudskom zdravlju.
Utvrđeno je da se mikroplastika nakuplja u vitalnim organima poput mozga, bubrega i jetre. To nakupljanje ima zabrinjavajuće implikacije na ljudsko zdravlje, povećavajući rizik od upalnih bolesti i utječući na ljudsku plodnost.
Napori za ublažavanje onečišćenja plastikom moraju uzeti u obzir ne samo vidljivi otpad, već i skrivene ekološke troškove povezane s proizvodnjom plastike. Rješavanje tih izazova zahtijeva sveobuhvatne strategije koje uključuju smanjenje, recikliranje i održive alternative za plastiku, prenosi Zimo.
Održavanje statusa quo – skup sport
Druga nedavna studija objavljena u časopisu Nature baca svjetlo na znatne troškove povezane s održavanjem statusa quo ovisnosti o fosilnim gorivima. Rezultati te studije otkrivaju da je zadržavanje na fosilnim gorivima šest puta skuplje od prelaska na obnovljive izvore energije. Ti troškovi ne obuhvaćaju samo napore da se izvuče ugljik iz atmosfere, već i socioekonomske učinke klimatskih promjena, koji utječu na rad, poljoprivredu i infrastrukturu osjetljivu na poplave.
Dok su neke primjene plastike, osobito u kritičnim sektorima poput medicine, nezamjenjive, studija predlaže preispitivanje upotrebe plastike koja nije bitna. Smanjenjem te nepotrebne proizvodnje plastike, emisije bi se mogle ublažiti. Međutim, učinkovitost takvih mjera može varirati ovisno o alternativnim materijalima ili strategijama recikliranja koje se koriste umjesto proizvodnje plastike.
