Ono što se u ostalim zemaljama smatra potpuno normalnim i jednostavnim procesom za očuvanje vlastitog zdravlja, a nerijetko i spašavanja života, u BiH je proces transplantacije organa pun komplikacija.
Upravo zbog toga veliki broj pacijenata odlučuje se za presađivanje organa u inozemstvu. Dodatni problemi nastupe nakon zahvata, kada se pacijent vrati u BiH, a ti problemi se tiču nabavke lijekova.
Prema zvaničnim podacima, Bosna i Hercegovina je jedna je od rijetkih zemalja u kojoj nadležni skoro pa da i ne pridaju značaja procesu transplantacije organa. U prošloj godini obavljeno je svega osam zahvata, dok je za tri mjeseca 2023. izvršeno presađivanje samo dva organa.
Godinu i pol bez ijedne transplantacije
Predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH Tomislav Žuljević je u razgovoru za UNU kazao da se u BiH samo mogu uraditi transplantacije bubrega, jetre i rožnice.
“Srce, pluća, i multi transplantacije se ne rade, na žalost u našoj zemlji, pa su oni koji čekaju na te transplantacije bez ikakvih šansi da će jednoga dana dobiti poziv za transplantaciju. To su slučajevi koji najčešće završe sa smrtnim ishodom. Ako uzmemo u obzir da se u BiH transplantacije počele raditi od 1999. godine, dakle gotovo 24 godine, možemo reći da je UKC Tuzla za to vrijeme uradila najviše transplantacija, oko 250 (svi organi zajedo-bubreg i jetra) KCUS oko 70 transplantacija bubrega, a UKC Banjaluka oko 35, većinom bubrega od živih donora”, govori nam na početku Žuljević
Uporedio je situaciju u BiH s Hrvatskom i naveo da je samo 2015. godine u toj zemlji urađeno 399 transplantacija.
“Trenutno RH na godišnjem nivou radi između 250 i 350 trasnplantacija. Broj je bio nešto niži u vrijeme epidemije covid19, ali se Hrvatska vratila na brojeve od prije pandemijski godina. BiH je u vrijeme korone bila tačno godinu i pol dana bez i jedne transplantacije, dakle od 21.01.2020. do 21.07.2021. U 2021 urađeno je samo 10 transplantacija, a u 2022 svega osam. Ni ova godina nije krenula baš dobro za ova skoro 2,5 mjeseca imamo samo dvije transplantacije jednu srodnu i jedni nesrodnu transplantaciju od živih donora”, otkriva nam naš sagovornik.
Kao glavni razlog malog broja transplantacija u FBiH, naš sagovornik ističe inferiornost zdravstvene politike spram transplantacijske medicine kao najvažnije grane medicine.
“U Federaciji BiH se povremeno urdi neko presađivanje organa (transplantacija), najčešće bubrega a ponekad i jetre. Razlog malog broja transplantacija leži u inferiornosti zdravstvene politike spram transplantacijske medicine kao najvažnije grane medicine. Tu imamo problem i sa jakim farmaceutskim lobijima koji opstruiraju liječenje transplantacijom. No, po meni glavna kočnica su menadžeri kliničkih centara koji nisu transplantaciju stavili u prioritetne operativne zahvate. Dio odgovornosti snose i transplant koordinatori kojih u FBiH ima 11 i koji bi trebali da ulaze u razgovore sa porodicama preminulih osoba kako bi dobili odobrenje za eksplantaciju organa. Pristankom porodica i eksplantacijom organa od umrle osobe može se spasiti 4-5 života. Federacija ima odličan Zakon o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja, ima stručnjake, ima rezervirana financijska sredstva u Federalnom fondu solidarnosti, takođe podršku medija što je jako važno, ali ima jako malo transplantacija upravo iz navedenih razloga”, razočarano priča Žuljević.
Tabu tema u RS
Otkriva da se u BiH trenutno dijalizom liječi oko tri hiljade pacijenata, od toga trećina u Republici Srpskoj, a 2/3 u FBiH.
“Puno je ljudi koji su u terminalnom, završnom stadiju bolesti srca, pluća i jetre. Srce i pluća se ne transplantiraju u BiH, ali i jetra jako rijetko, tako da su ovi pacijenti osuđeni na odbrojavanje posljednjih dana svoga života bez ikakve nade da će biti transplantirani. Što se tiće bubrežnih bolesnika, oni imaju dijalizu kao alternativu, ali dijaliza nije najsretnije rješenje. To je dugotrajno, mukotrpno i iscrpljujuće liječenje. Od 3000 pacijenta na dijalizi u BiH 1/3 bi mogla biti transplantirana, dakle oko 1000 pacijenta.
Trenutno na listi čekanja u FBiH ima oko 230 pacijenata koji čekaju bubreg, 25 koji čekaju srce i oko 30 za jetru te 24 koji čekaju rožnicu. Naravno da bi broj pacijenta na listi čekanja, posebno bubrega, trebao biti veći, međutim pacijenti su bez nade da će ikada biti pozvani na transplantaciju, zbog toga sve više izbjegavaju prijavljivanje na listu čekanja”, jasno nam govori.
Naš sagovornik naglašava da je u Republici Srpskoj, transplantacija tabu tema.
“Klinički centar u Banjaluci od kada postoji uradio je oko 30-ak transplantacija, većinom ili sve bubrezi i sve uz suport doktora iz VMA Beograd. Republika Srpska u zadnje 3-4 godine nije uradila niti jednu transplantaciju. To treba promatrati u kontekstu privatnih dijaliza koje su u RS i kojima nije u interesu razvoj transplantacijske medicine. Također, zabrinjavajuće je i to što Republika Srpska uopće nema listu čekanja za transplantaciju organa”, jasno nam govori Žuljević.
Dijaliza biznis preko leđa teških bubrežnih bolesnika
Žuljević nam na kraju govori da pacijenti na presađivanje organa znaju čekati i po 10-20 godina.
“Imamo pacijenticu iz Ključa koja čeka već skoro 40 godina, na dijalizi je od svoje 14 godine. Izračunali smo da je samo da je samo njeno liječenje koštalo državu više od milion maraka. Jer, znate, dijaliza ne samo da je teška i mukotrpna, ona je istovremeno i skup način liječenja. U FBiH se odvaja oko 35 miliona km na godišnjem nivou samo za liječenje dijaliznih bolesnika. U RS možda još više jer su tamo savremene dijalize koje iziskuju i skuplji repromaterijal. Želim da kažem da je liječenje transplantacijom najbolje. Razlog tome je što pacijenta vraćate u život, društveno je koristan, vraćate ga na posao, porodici, a istovremeno ste uštedjeli ogroman novac. Dakle jedna godina dijaliza košta kao jedna transplantacija, a imamo danas pacijente koji idu po 10-15-20 ili više godina. Znate, dijaliza je biznis preko leđa teških bubrežnih bolesnika”, zaključuje za UNU.
