Prvi se ezan sa ove džamije začuo 1838. godine, kada je vakufnamom turska vlast Bužimljanima dala 2.500 akči za gradnju džamije, a za tu je svrhu dozvoljeno i rezanje carske šume.
„U toj vakufnami stoji – to je želja Vedžihi-paše, ovjerena pečatom zamjenika kadije Ebu Bekra Sitkija – za šta se imaju ta sredstva trošiti“, objašnjava Emin ef. Grošić, imam u džematu Stari grad Bužim.
Gradili su je domaći neimari.
„Domaći su majstori, domaći materijal. Nije bilo kvaltetnog kamena, ali u obilju je bilo drveta – poznati endemski hrast“, navodi ef. Grošić.
Predanja govore da je konstrukcija džamije urađena bez ijednog eksera.
„Kažu da je ova džamija bez eksera, drveni klinovi stavljani su u grede“, priča Hazim Mehić, mutevelija u džematu Stari grad u Bužimu
Preživjela je džamija i tursku i austrougarsku vlast, balkanske i svjetske ratove, pa i ovaj posljednji, ali je uvijek bila mjesto okupljanja vjernika koji su i danas ponosni na njenu posebnost. Obnavljan je krov, munara, a najveći radovi su bili prije 60-ak godina, kada su se zbog dotrajalosti morali mijenjati temelji.
Ef. Grošić navodi kako je cijela džamija podignuta u zrak, izvučene su drvene grede, podzidan je kameni zid i džamija je onda spuštena – za sva to vrijeme u džamiji se i dalje klanjalo.
Osim vakufname, zidove džamije krasi i tarih kao i replike dvije levhe Sirih-babe čiji su originali zbog sigurnosti konzervirani i izloženi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
„Imamo nekoliko knjiga starih rukopsa Kur’ana, morat ćemo da ih podvrgnemo analizi i konzervaciji nakon toga“, dodaje ef. Grošić.
Osim džamije, u nacionalno blago BiH upisana je česma, ali i kameni sa kojih su se u stoljećima iza nas komšijama i prijateljima obraćali vjernici kada bi nakon Ramazanskog bajrama krenuli na hadž, u to vrijeme dugo, opasno, naporno i skupo putovanje.